BEČKI DNEVNIK, 11. DAN: Socijalisti su na vlasti od 1914., doduše malo su drugačiji od Bandića

Opširnije...

Odmah po dolasku na vlast 1919. socijaldemokrati su unatoč krizi i nezaposlenosti izgradili tisuće općinskih stanova koji su i danas u uporabi

Beč je toliko blizu da se osjećam kao doma. Naprosto sam tu i pokušavam shvatiti stvari koje vidim. Sad me već zanimaju i Linz i Salzburg, tamo nikad nisam bila, Graz i Insbruck, tamo sam bila. Ovo doista izgleda kao država bez nezaposlenih, bez pretjerano velike imigracije. ali ja se ipak šećem samo oko centra Beča. Balkanci se tu osjećaju kao doma, na sve strane čuješ naš jezik. Ali službeno ga ne priznaju: u centru ćeš zato naći jelovnike na ruskom, pored engleskoga koji je sveprisutan.  

Bed je bio što sam tek u nekoliko navrata doista uživala: kao recimo jučer, kad sam skužila taj Ypperplatz i tu muziku...stvarno je bilo sve perfektno, i skroz sam se pustila. a onda se u sumrak vratila doma. žao mi je zbog vremena koje sam provela trčeći od muzeja do muzeja, s natečenim nogama i grčem u želucu, znajući da sam u lošem osjećaju, a bez snage da izađem iz njega. Nije stvar u muzejima: neki drugi dan bi jednako tako obilazila muzeje a sve bi bilo kul, bez žurbe, jer bi između dvije točke vozila bajs i onda dugo čitala u parku. Svakako ti svaki gušt na putovanju ubije presing da nešto moraš. Ne moraš! Tek kad prestane to moranje, počinje uživanje.   

Opširnije...

BEČKI DNEVNIK, 10. DAN: Gdje dredloksi sreću pljeskavice i Balkan znaš da je sirotinja i zabava

Opširnije...

Na Trećem čovjeku sam zaspala, na izložbi muških genitalija nisam, a najbolje je bilo u na terasi uz živu svirku na Yppenplatzu, bečkom Kreuzbergu

Sigurno ću gorit u paklu i noćas će puno gladne djece umrijeti, zato što sam ostavila pola tanjura pomfrija, možete li vi to zamisliti? Ja koja svima za stolom pojedem sav pomfri koji ostave? E zamislite luđakinju koja uz bečki u Beču naruči ekstra pomfri! A ovdje ti bečki serviraju na tanjuru za pizzu, i uz to u posebnoj posudici salata od krumpira pomiješana s normalnom salatom. Mora biti odvojeno jer na tanjur ne stane ništa osim mesa. A to sve zato što sam jadna pregladnila.   

Najuzbudljiviji dio dana je bio kad sam išla u kino, gledati Trećeg čovjeka. Čula sam za taj film tj knjigu, ali nikad gledala, a ovdje se stalno prikazuje zato što je snimljen u Beču a izgleda da je film kultni. Dakle, snimljen je 1949. godine. Beč je tada izgledao kao Zagreb ili Prag 70-tih, siromašan i oronulih fasada, uz dosta ruševina. Crno bijeli, snimljen kao remek djelo. No mali je problem što je film na engleskome bez titla, a ima i neku radnju koju ja bogu hvala nisam pohvatala, pa sam eto malo zahrkala. Sav taj bed, rat, ruševine, hrana na točkice i crna burza…Ko ne bi ubio oko! Za 8,5 eura, nije loše, u slatkoj maloj dvorani sa crvenim plišanim stolicama, uz desetak turista. Tu se nisam puno sramila oko hrkanja, nema tog Balkanca koji bi dao te pare za film!  Već je kino slatko: starinsko Burg kino, na samom Ringu, ne možeš promašiti.   

Opširnije...

BEČKI DNEVNIK, 5. DAN: Zagreb je čistiji od Beča, ali su Bečani pristojniji ljudi

Opširnije...

Prosjaka gotovo da i nema, a ako i koji naleti to su imigranti. I nemaju izraz ovih naših kao da su na samrti

Nije baš da ništa ne znam. Eto, na primjer, jučer sam prvo dvjema Tajlanđankama (ne znam al nisu ni Kineskinje ni Japanke) pomagala da iznajme biciklu, a onda i jednoj gospođi iz Švicarske, i ne mogu si pomoći, pričam engleski, a stalno izgovaram Ojro.

Svakako te recimo osupne kad dođeš u Beč i vidiš na sve strane plastične boce, to se prelijeva iz kontejnera. Pola kune po boci bi im svakako koristilo. Ukupno je Zagreb čistiji od Beča, ali su zato Bečani nevjerojatno pristojni. Samo ja vozim po nogostupu, svi poštuju propise, propuštaju te, ne moraš se bojati da će auto dojuriti iz sporedne ulice.

Opširnije...

BEČKI DNEVNIK, 9.DAN: Da, centar blješti, ali predgrađa su olinjala, a dućani ko u Tisnom

Opširnije...

U naselju Friedricka Engelsa stanari su neuredniji nego kod Marxa, a sa spomenika koji su sebi digli Rusi vojnici ciljaju u prolaznike

Prevruće je, termometar pokazuje 32,5. Prošlog sam tjedna imala sreće, temperatura nije išla preko 28.  Jutros sam krenula bajsom na Friedrich Engels Platz. Da imaju od Roze Luksemburg išla bi i tamo, ali njoj su dali samo neku malu gasse. Bilo je veselo, s obzirom da sam se izgubila, a zbog svjetske ekonomske krize nisam kupila kartu Beča, tko bi dao još 7 eura za to! Centar grada, sve uz Ring, to već znam napamet, to imam u svom vodiču, ali sve ove zanimljive stvari su izvan centra. U takvim krajevima jasno da nema ni knjižare, ni trafike, pa kad zagusti, nema pomoći.

Inače je trafika po Beču minimalno, ako vidiš kiosk, to je onaj za hot dogove, ne za novine. Zabasala sam ko zna gdje, i kad sam vidila tramvaj, ko da me sunce obasjalo (to se tako kaže, sve mi se mantalo od sunca i vrućine), samo sam pičila za njim. Šit je s biciklom što ga moraš voziti dokle god ne nađeš stejšn, a stejšn nije lako otkriti, pogotovo kad pojma nemaš di si. To je bila ona klasična situacija: kad prometni znak govori sve krivo, a ja znam da sam u pravu. Sve dok u neka doba ne shvatiš da je i onaj neboder, koji bi morao biti ravno ispred, također odbio poslušnost! I tako, vozim ja po tračnicama i u neka doba dođem do Engelsovog trga. Ništa: neke bijedne zgrade, slastičarna koja naplaćuje korištenje zahoda 0,5 eura i okretište tramvaja s par kioska sa kebabom i koftama (ćufte, na slici su ćufte, a u zagrade piše cevapcici, užas živi!!!). Ne znam, skoro ko okretište na Žitnjaku.   

Opširnije...

BEČKI DNEVNIK, 4.DAN: Mučene djevojčice u jezivo kičastoj Albertini

Opširnije...

Gottfried Helnwein, rođen je u Beču, ali danas živi negdje između Irske i LA, svakako što dalje od Austrije. Slika tip zlostavljanje djece, u sve većim i većim formatima

Sinoć kad sam stajala na Franzensbrucku, bljeskao mi je strobo-lajt u mozgu: znate ono kad ste u disku, pa kad plešeš malo te ima pa nema? Jedna mi polovica mozga kaže da je to moje, blisko, a druga se buni, tjera taj doživljaj od sebe, želi ga staviti u ladicu "strane zemlje". Kako može, ako ti je tako lijepo, to biti mjesto izvan Bosne i Srbije, izvan prostora gdje se priča BHS, bosansko-hrvatsko-srpski? Toliko lijepo da se osjećaš kao da si oduvijek tu i da ti oduvijek pripada, ta rijeka, mostovi, svjetla, nebo. Ona ekipa koja lagano ispija pivo u polumraku na obali. Ali danas sam već prošvikala! Čak su mi i austrougari bili fajn!!!!

Opširnije...

BEČKI DNEVNIK, 8.DAN: Burke i prasetina u balkanskom Ottaringu i plaže na Dunavu

Opširnije...

Lijepo je kupati se u Dunavu, ako zanemariš travuljagu i smeđu boju. Ottakring izgleda kao Beč za siromašne s mesnicama Mihajlović i halal proizvodima

Sinoć sam došla smlavljena doma, na onom trgu sa Svetim Petrom i bazenom (da, tako se zove fontana bez onog što čini fontanu, shvatila sam!) gledala sam austrijski film. Kino Unter Sternen, sa engleskim titlovima! Masa ljudi, svi su se smijali... prije toga je nastupao neki stand up komičar. Jasno da ga riječ nisam razumila, ali ekipa se tako smijala da me baš zarazilo.

Kako sam bila sva isfrustrirana od samo-maltretiranja muzejima, tako sam jučer odlučila dati sebi voljno. Ispostavilo se da je to još gore maltretiranje nego ovo, kad lijepo napraviš plan i radiš po njemu. Najprije sam upilala da moram na Alte Donau. Ajde. Kao, stari Dunav, da vidim to, a i htjela bi se okupati. A i dugo bajs nisam vozila, čitav jedan dan! Pošto mi nismo fašisti, ajmo polako iz kuće kad nam bude OK...tako da je već bilo 45 stupnjeva kad sam izašla.

Opširnije...

BEČKI DNEVNIK, 3.DAN: Fašizam u Karl Marx Hofu i genijalni Dunavski kanal

Opširnije...

U parkovima je sve zabranjeno, a na stolovima kafića upozorenje gostima da budu tihi. Golubove u Beču smatraju krilatim štakorima i kažnjivo ih je hraniti

Danas je bilo skroz ludo! Išla sam do tog Karl Marx Hofa, da mu Karl Marks jebo mater, sunčanicu sam dobila! To je kao da bicikliraš do Zaprešića, sve po Ilici. Jedino šta sam se pametno sjetila ići u nedjelju, kad nema prometa. Sve je bilo prazno, a ta Helingerstadterstrasse kojom sam pičila je sva raskopana. Još na početku sam mislila da sam ga našla, ali jok, piše Swoboda Hof, a ne Karl Marx! Ajmo dalje. Dakle nakon sloma Austrougarske 1918. neko vrijeme su Austrijom vladali socijalisti i oni su izgradili niz stambenih zgrada za radnike između 1927 i 30 i neke, i to je kao prvi primjer u svijetu.

Prvo sam ušla u tu prvu, odmah na početku te jako duge ulice: čim uđeš u unutrašnje dvorište na sve strane te udaraju natpisi Verboten!! Slovima i slikama: zabranjeno igrat nogomet, zabranjeno vozit bicikl, zabranjeno rolati i još nešto? Skejtati. Roštiljanje nije zabranjeno, to kod njih ionako niko ne radi. Izgleda, fašizam je tu na snazi i kod socijalista.

Opširnije...

BEČKI DNEVNIK, 7.DAN: Samo na Dunavskom kanalu i Schwedenplatzu živi se kao kod nas

Opširnije...

Hrvatsku ovdje nitko ne spominje. Nismo im bitni. Samo na torpedu u muzeju piše Fiume. Crvena armija, međutim, i dalje ima spomenik

Jučer sam se preforsirala. U jednom danu ući u četiri muzeja, to je kretenizam. Ali tako se složilo, kao, kad ću se opet vratiti u taj kvart, daj sad kad si tu…Belvedere, gornji i donji, pa povijesni muzej, suvremena umjetnost u Quartiru 21…

Na kraju više nisam znala za sebe, sve mi se mantalo. Spustila sam se među žive, do prvog trga, tu je već bio wok kiosk, espresso za 1 euro i ekipa koja se nalakti na hot-dog kiosk i ispija pivo. Vrtila sam se oko sebe ko da mi je mozak iscurio, jednom, dva, tri puta prelazila s ove na drugu stranu i natrag, satima čekajući na semaforima: nikako naći ulaz u U-bahn. Tu je city bajk postaja, a ona je uvijek uz podzemnu…ali nje nema! Od javnog prevoza, snalazim se samo u podzemnoj.

Opširnije...

BEČKI DNEVNICI, 2. DAN Nigdje pasa, ljudi ni golubova, al je zato svuda konjska balega

Opširnije...

Tek predvečer sam otkrila kanal na Dunavu. To je čisti Dorćol, kafići koji se terasasto spuštaju prema obali, na samoj obali dolje splavovi i sve puno ljudi i života

Volim brijati sama i tako želim i ovdje. Super mi je bilo ono ljeto u Zagrebu, kad sam provela čitav godišnji u gradu, sama samcata. Divno! Tri tjedna u osmome sam šetala, obilazila izložbe i išla u kino. Jednom sam se okupala u Jarunu, za Bundek nisam stigla. Nakon toga mi to stalno fali: čitavo ljeto u mraku kina, kino Evropa i MSU, pa ljetno kino Tuškanac, ljetne večeri Teatra Exit isto vani na otvorenom, Kino pod zvijezdama na Gornjem gradu...skužila sam ovdje di imaju kino na engleskome, ali bez titlova. Ja bi radije original njemačke filmove, sa engleskim titlovima.   

Opširnije...

BEČKI DNEVNIK, 6.DAN: Kako mi je prisjelo ljevičarenje i što mi je rekao stol u Mumoku

Opširnije...

U Beču su hoh i vašari: gužva, masa ljudi i mirisa, svi jedu i piju, ali umjesto Rozge i Grdovića, ti tu čuješ i vidiš na ekranu filharmoničare

U Beču možete na kioscima posvuda dobit kruh i paštetu, 2,5 eura. Kao u Beogradu, pun je centar tih hot dog kioskića sa kebabima, kobasicama i börecima. Jeftino i većinom ukusno. Danas sam u vrijeme ručka zbilja bila u lirskom raspoloženju. Dakle, sjedim na travi pored ulaza u Kunsthistoriche muzej, onaj na Ringu, preko puta kojeg je pljunuto isti Prirodoznanstveni muzej, sa kolonadama, konjima, lavovima, i mislim se: evo draga, otplatila si kredit austrijskoj banci, kredit u švicarcima, i sad si možeš priušiti svoj prvi godišnji u inozemstvu! Pa sa slašću smažem šparovu sardinu, onu robna marka, 0,99 eura.

Operacija jedenja sardine na javnom mjestu je nešto zahtjevnija, jer zahtijeva odlijevanje viška ulja a da se ne isprolivaš. Tako za svaki obrok pročitam novi tekst iz njemačkih novina: danas sam saznala sve o Rahelinim perikama, ona je naime Židovka, ortodoksna, a one se obriju kad se udaju.

Opširnije...

BEČKI DNEVNIK 1. DAN U mojem kvartu Austro - Ugarska susreće Brooklyn i Portorikance

Opširnije...

Erdinger je stanica za sve nas istočnjake: Budimpešta, Brno, Zaječar, Bratislava, Tomislavgrad. Odmah ti je jasno je da je to to: napuštene novogradnje oko ogromne ledine sa par polusrušenih kućeraka

Juhuuuuuu! Evo mee, tu, u Beču! Ovo je bolje nego što sam sanjala! Mansarda, to se u svim onim knjigama zvalo mansarda, taj stan koji mi je ostavila Nađa dok je ona na moru: Danilo Kiš, Pariz itd, mrak poetski. Ono, moraš biti baš fucking frajer i umjetnik da živiš tamo. A pored glave mi prolaze vlakovi! To je onda miks Pariza i New Yorka, pomiješale su mi se sve te knjige, Bukovski, Henry Miller, ko još? Ko zna koliko je njih sve pisalo o napijanju u vruće ljetne večeri na mansardama dok im oko glave prolaze vlakovi.

Opširnije...