Način zabave u jugoistočnoj Aziji veoma se razlikuje od europskog. Izlazi se ranije, party završava ranije (barovi uglavnom rade do tri, a klubovi do pet ujutro), pije se puno, a najpopularniji oblik zabave su karaoke - koje meni nikada nisu, a sigurna sam da i neće prirasti srcu.
Gotovo svakog radnog dana na pauzi za ručak razmjenjujem i komentiram svjetske vijesti s Danishom. I tako već nekoliko godina. Zvuči sasvim normalno za ljude iz moje profesije. Danish, međutim, nije kolega iz redakcije već vlasnik malog obiteljskog štanda s hranom na Camden Marketu. On je trgovac i pasionirani ovisnik o vijestima – ja sam novinar koji je postao ovisnikom njegove Roti-In-The Middle kuhinje, svojevrsne londonske inačice popularne pakistanske ulične hrane. Izmjenjujemo tako našu robu, svaki iz svoje struke, kako to i priliči trgovcima na svakoj pravoj tržnici koja drži do svog naziva.
Geo - gurmanska pozicija mog radnog mjesta zadnjih je godina bitno dobila na značaju. Barem u mojem atlasu strateških londonskih zalogajnih točaka. Dogodilo se to mimo svih očekivanja, zahvaljujući ljudima poput Danisha koji pripadaju sve brojnijoj i sve šarenijoj zajednici uličnih prodavača hrane. Rastuća globalna zalogajnica polako je ali sigurno zauzela dio Camden Marketa, tik do moje redakcije.
Ideja za obilazak najpoznatijih francuskih i svjetskih vinskih regija postojala je odavno. Pitanje je samo bilo bilo Bordeaux ili Burgundija. Bordeaux je Francuska pokrajina na zapadu iz koje dolazi velika većina najpoznatijih svjetskih vina. Burgundija je, pak, istočna pokrajina, poznata po osebujnim vinima i hrani, puno tradicionalnija sa vrlo specifičnim i čvrstim karakterima, kako vina tako i ljudi. Motiv je bio razumljiv: vino i hrana. Znajući da neću pogriješiti ni u kom slučaju, nakon silnih razgovora i skupljanja savjeta, odlučujuće je bilo nagovaranje poznanika Dimitrija Brečevića, vinara rođenog u Francuskoj, od oca Istrijana i majke Francuskinje. Njegovi razlozi bili su, ukratko, pošteniji pristup obradi vinograda, velika raznovrsnost i karakternost vina te poštovanje prirode i gotovo nikakav utjecaj izvan regije na proces proizvodnje, a čime se Bordeaux ne može pohvaliti. Dakle, ipak Burgundija.
Tko bi ikad odabrao Wroclaw za dobrovoljni odlazak tamo? Tko? Kraj svih onih destinacija kojima smo svakodnevno bombardirani u ponudama, posebnim ponudama, i specijalnim posebnim ponudama turističkih agencija… Mač u piću, Tunis, Kapadokija, pa još letiš balonom iznad onih čunjastih brda, pa grčki otoci tri zvjezdice izvan sezone, pa tragom Maja, tragom Inka, tragom partizana, tragom ustaša, pa Kapali čaršija s mogućnošću kupnje originalnih imitacija Louis Pitona i ostalih dizajnera, samo što te ne gađaju Lacostom i Nauticom, a još se i čaj dobije džabe, pa Kuba s najljepšim i najjeftinijim tinejdžerkama na svijetu, pa Dominikana s ležanjem pod palmom, ili Crikva barem tri dana, pa još imaš wellness u kojem ti masiraju stopala uz pling-plong zvukove umirujuće glazbe, ol inklusiv, kupaš se u narančinim cvjetovima i metvici s obronaka Himalaje. Wroclaw se i ne čini najboljim izborom. Nema ni direktnog leta, zabogamiloga. Ali...
Koliko puta vam se dogodilo da na radnom mjestu gledate slike egzotičnih otoka, uzbudljivih destinacija i fantastičnih gradova te maštate o putovanjima? Ako ste mislili da si put na Maldive može priuštiti samo Severina, te da je vaša sudbina i dalje sjediti na istom radnom mjestu i sliniti od zavisti na slike šačice Hrvata koji si to mogu i priuštiti, grdno se varate.
Vrućina, prometni kaos i gomila taksista koji vas vuku za rukav – to je ono što će vas dočekati kad sletite u tropski raj Balija. Nije to neki mali egzotični otočić, to je ozbiljna turistička meka, gdje svake 4 minute slijeće i polijeće neki avion.
Vi ste samo još jedan turist, stranac - bule - kako će vas zvati - od njih tri milijuna koji dođu godišnje. I to su samo neslužbene brojke, do pravih je nemoguće doći, jer ima i gomila expata (ex patriota) koji ovdje žive i to na razno razne vize, te je stvaran broj stanovnika i gostiju na Baliju gotovo nemoguće izbrojati. Ipak, računa se da tu živi oko 4,3 milijuna ljudi. Kako se ovdje vrte ogromne pare od turizma i od njega žive svi - svatko će od vas nešto pokušati izmusti.
Tražeći po cd-ima fotke za tekst koji tek treba nastati naišao sam na sve i svašta - na zaboravljene ljude i događaje, na znane i neznane prolaznike kroz moj život, koji su se u njemu zadržali duže ili kraće. Naišao sam, na kraju krajeva, i na nekog bivšeg sebe samoga, tipa koji se nikad više neće uprizoriti, odjevenog u cipele koje su se odavno raspale, u majicu koju mi je trbuh u međuvremenu prerastao, u jaknu koja godinama nije izvađena iz ormara.
Te su fotke, k vragu, patetični pokušaj dokumentiranja vlastitog života. Tako to, valjda, mora biti – zaustavljen trenutak prošlosti u kojem se smješkam na dokovima San Francisca, s tim da mi trenutke sjedenja na zahodu ili u žutoj fotelji s daljinskim upravljačem u ruci nije na pamet dokumentirati, a da su mi ove potonje aktivnosti kudikamo prisutnije i važnije u životu.
Odlazak na skijanje zahtjeva ozbiljne pripreme i treba isplanirati mnoge stvari, ali majka svih odluka je uvijek izbor mjesta gdje se ide. Odabrati pravo mjesto uopće nije lako i iziskuje pomno vaganje između desetaka privlačnih destinacija koje su u ponudi u Europi ili na drugim kontinentima te usklađivanje s vlastitim afinitetima i očekivanjima. Tu, međutim, ima niz zamki i raznih navlakuša koje mogu presuditi da se odabere neko precijenjeno mjesto koje se pokaže kao težak promašaj, pa onda krenu ona mučna propitivanja tko je za to kriv, pa je li on bio kreten koji je inzistirao, pa je li ona slušala one budale s posla koji o ničem pojma nemaju, pa netko postane izrazito nepopularan u društvu, i tako, od veselja do drame čas posla.
Razvoj zagrebačke ugostiteljske ponude u povijesti razvijao se usporedo s europskim trendovima. Nekada se tu radilo samo u lošoj kopiji stranih, ponajviše Bečkih uzora, dok je u više navrata ugostiteljska ponuda Zagreba dostigla nivo kojem bi i današnji restorani mogli pozavidjeti. Sam razvoj nije bio nimalo lak, budući da su ondašnjeg, kao i današnjeg ugostitelja mučili slični problemi. Država sa svojim zakonima i nametima često je ograničavala poduzetnost, pa su se gostioničari u više navrata organizirali u svojevrsne cehovske udruge radi zaštite svojih interesa.
Obiteljski odlasci na skijanje najčešći su u Hrvata, a to je ujedno i logistički najzahtjevnija operacija te vrste. I dok je s društvom lako, jer sve se svodi na to jesu li staze dovoljno dobre i ima li se gdje tulumariti, obiteljska ekspedicija koja uključuje djecu, a često i bake i djedove zahtijeva pomno planiranje i pripremu. Svašta je tu važno, od toga postoje li kakve dobre skijaške škole za mezimce, jesu li staze za klince i roditelje blizu ili roditelj mora skijati kilometrima kada ih treba pokupit nakon škole, imaju li klinci kakve igraonice i što za raditi ako je vrijeme loše ili će vam ispiliti živce i ogaditi skijanje, što će raditi te iste bake i djedovi dok njihovi najbliži skijaju, mogu li mame s bebama doći do staze kako bi mali miljenici mogli gledati ponosnog tatu kako im se krevelji na skijama iako se dijete toga, naravno, u životu neće sjećati - uglavnom, milijun jako važnih stvari.
Uhhh, zadnji dan. Ostao mi je samo muzej Freuda od velikih stvari od kojih nisam odustala: nisam išla ni na Prater ni u Hundertwasserhaus iako mi je na pet minuta hoda, pretcrtavaš znamenitosti jednu za drugom. Sad više nisam sigurna ni da li mi se ide kod Freuda, samo bi pila kavu i čitala novine. Ali i u tom slučaju s vremena na vrijeme se treba dignuti i otići do idućeg kafića, a toga se grozim: tog sunca, brrrr. Najbolje da idem na godišnji zimi, zar ne? Čini mi se da je idealno vrijeme kraj šestoga, ali i ovaj sedmi mjesec je fantastičan po tome koliko dugo traje dan.