INSAJDERSKI PRAG 4: Priča o Jiriju Muchi i Pragu komunističkih špijuna, ludih tuluma i seksa

Opširnije...

Nedavno sam u galeriji MIllenium pogledala izložbu o Jiriju Muchi, manje znanom sinu velikog slikara Alfonsa, koju su organizirali prijatelji i suvremenici u čast tog zanimljivog i nadasve kontroverznog lika koji je svjedočio poratnoj Čehoslovačkoj. Jiri je bio pisac, napisao je nekoliko uglavnom memoarskih knjiga i vjerojatno o njemu ne bih znala puno više da časopis Reflex nije objavio seriju fotografija mladih žena koje su se okupljale u njegovoj palači na Hradčanima, što me pak odvelo dalje, do knjige američkog novinara Charlesa Laurencea, “Jiri Mucha - The Social Agent. A True Intrigue of Sex, Spies, and Heartbreak Behind the Iron Curtain”. ("Mucha girls: Urnebesni tulumi s golim djevojkama u komunističkom Pragu”).

Niz kvalitetnih fotografija Antonina Novog koji se kao mladić sprijateljio s Jirijem Muchom, u čijem je stanu na Hradčanima 70-ih godina fotografirao djevojke koje su stanovale s Jirijem u vrlo nekonvencionalnom aranžmanu, objavljene su u časopisu Reflex.

Opširnije...

DNEVNIK BERLINČANKE 6: Berliner Unterwelten – podzemni svijet iz rata vrijedan razgledavanja

Opširnije...

Lutajući ovim velikim gradom uvijek otkrijete nešto zanimljivo, pa bilo to i slučajno. Tako sam jednoga dana naišla na nešto što mi je odmah privuklo pažnju – Berliner Unterwelten. Iako je u Drugom svjetskom ratu grad bio gotovo potpuno razoren, ono što je ispod njega, jednim je dijelom ostalo neoštećeno i do danas se održava. Sve to zahvaljujući skupini entuzijasta koja brigu o podzemnom Berlinu vodi već skoro 20 godina i koja je ljubav prema neistraženim prostorima podzemlja pretvorila jednim dijelom u posao i muzej.

Opširnije...

INSAJDERSKI PRAG 3: U Češkoj se baš i ne jede dobro, ali Prag ima savršene meksičke restorane

Opširnije...

Češka je hrana teška i zamorna, ali u praškom se meksičkom restoranu Las Adelitas jede senzacionalno dobro, zapravo najbolje što je uopće moguće u meksičkoj kuhinji

Ako se kojim slučajem odlučite na dulji boravak u Pragu ili Češkoj općenito, upozorit ću vas na dvije “poteškoće”.

Prvo, mi smo Južnjaci. Čak i kada dolazite s najsjevernije točke brdovitog Balkana, vi ste i nadalje Južnjak koji je izrastao na suncu, na trgu, očekujete sunce na tjemenu barem 183 dana u godini, bolje reći, uopće ne razmišljate o suncu, ono se podrazumijeva. Dakle, moje prvo upozorenje je - zaboravite na sunce, nedostajat će vam. Sunčani dani u Pragu su rijetkost, nije da ih nema, ali ovdje većina godine protiče u sivilu i naoblaci pa čak su i ljeta iznenađujuće kišovita, toliko mokra da ponekad opisujem lipanj i srpanj kao ljetovanje u kontinentalnom europskom Makondu, curi li ga curi!   

Opširnije...

BANTIĆEV GASTRO LONDON 3: Maltby Street Market - neodoljivo utočište gastro pobunjenika

Opširnije...

London se uvijek znao nositi s pobunama u svojim redovima. Poput vulkana nakon erupcije, strpljivo bi pričekao da se lava smiri i na kraju slegne na njegovim obroncima.

Nevjerojatno vrućeg ljeta 1976, na Notting Hill festivalu u zapadnom Londonu eksplodirali su rasni nemiri i obračuni koji nisu jenjali danima. Većina današnjih posjetitelja nije upoznata s činjenicom da je festival zapravo nastao iz želje da se ukaže na pozitivni doprinos karipskih imigranata glavnom gradu. Nekadašnji poziv na rasnu toleranciju sada je poznatiji kao trodnevni ulični multikulturalni rave - na kojem se osim uobičajenih droga mogu konzumirati i one legalne.

Carnaby Street početkom šezdesetih bio je centrom buntovne pop kulture. Četrdeset godina kasnije turisti i dalje hodačaste ulicu u čijim se dućanima, prepunim ikonografije iz toga doba, sada prodaju cipele i tenisice. Nekada alternativni King’s Road u kojem se rađala pobunjenička punk moda Vivienne Westwood sada je jedna od najskupljih shopping ulica u gradu. ‘Punk is probably dead’, ali ne i za foto safari na Camdenu gdje za potrebe turista obitava šačica relikta prohujalih vremena. Primjera ima dosta, London ih je sve mirno ugasio i ugradio u svoje temelje.

Opširnije...

DNEVNIK SVJEŽE BERLINČANKE 4: Što važno u Berlinu obići, a ne platiti ništa ili malo (1. dio)

Opširnije...

Što posjetiti i ne platiti ništa? Kao svaki veliki grad, tako i Berlin obiluje znamenitostima za koje ne treba izdvojiti ni centa, a vrijedi ih posjetiti. Pa gdje početi? Najbolje na mjestu za koje moj kolega s tečaja, inače Francuz, veli da ih koristi kao Treffpunkt (mjesto za nalaženje koje ne možete fulati).

Brandenburška vrata (das Brandenburger Tor). Jedno od onih mjesta koje je navedeno u svim turističkim vodičima. Nekadašnji ulaz u grad danas je mjesto na kojem se često organiziraju koncerti, ispred kojega se prosvjeduje i demonstrira, na kojem se ispraćuje stara i dočekuje nova godina, mjesto na kojem su Nijemci prije nešto manje od godinu dana dočekali junake nacije, pobjednike Svjetskog nogometnog prvenstva i mjesto na kojemu su u studenome 1989. istočni Nijemci trčali u susret zapadnima.

Opširnije...

VODIČ ZA LJETNO SKIJANJE: Zaboravite Francusku, bolje je na švicarskim, austrijskim i talijanskim glečerima

Opširnije...

Zermatt je najbolji izbor jer ima baš sve uključujući i dobru zabavu u gradiću, a prate ga za skijanje jednako dobri Stubaier Gletcher, Passo Stelvio i Hintertuxer Gletcher

Nitko ne kaže da ljeto ne može biti i bijelo. Tamo gdje je ono doista bijelo. Globalno zatopljenje, bilo ono mit ili zbilja, smanjilo je izbor, pa sada imamo vrlo malo mjesta gdje se može uživati u snježnim radostima i u srpnju, kolovozu, rujnu. Ipak, još uvijek postoje i nude vrlo dobru skijašku zabavu i u kasno proljeće i ljeto, a kada se to sve iskombinira s vožnjom biciklima, šetnjama, kupanjem u otvorenim planinskim bazenima i gastro užicima, može se govoriti o savršenom godišnjem odmoru daleko od vreve plaža.

Opširnije...

AMERIČKA "WORK AND TRAVEL" AVANTURA: Put do Montane trajao je 43 sata, ali vrijedilo je

Opširnije...

Zagrebački student i novinar, Marko, tri je mjeseca u Americi radio, pa se mjesec dana ludo provodio, a sve je to usput i zabilježio. Ovo je prvi dio njegove priče o Americi

Nisam odskočio puno s dječje razine, iako sam tortu gasio 22 puta. Svoju glavu sam oduvijek punio slikama New Yorka i ostalih gradova u SAD-u. Daleko od svakodnevice, u drugačijem svijetu. Zvučalo je pomalo nestvarno, ali uvjek sam vjerovao da ću to vidjeti.

Prvi problem zvao se, naravno, lova. Sedmica na lotu uvijek se čini super, ali čekanje na to je obično predugo i trebalo je pronaći neki jednostavniji put.  

Plan B zvao se 'Work and travel' – studentski spas za odlazak preko bare. Tri mjeseca rada, mjesec dana uživancije.

Opširnije...

DNEVNIK SVJEŽE BERLINČANKE 5: Što važno u Berlinu obići, a ne platiti ništa ili malo (2. dio)

Opširnije...

Dakle, još uvijek ste u Berlinu, ne želite previše trošiti, zanimaju vas znamenitosti i htjeli biste pronjuškati okolo. Nema problema. Kako se dosta današnjih znamenitosti vezuje uz Berlinski zid, takvih je mjesta gotovo na svakom koraku. U Ulici Bernauer - Bernauer Straße, u blizini Mauerparka (buvljak iz prošle priče) nalazi se spomen-područje Berlinskog zida Gedenkstätte Berliner Mauer.

Kako je bilo nekada, može se vidjeti već u obližnjoj stanici S-Bahna – Nordbahnhof (sjeverni kolodvor). To je naime, bila jedna od stanica koja je godinama zjapila prazna i čiji je ulaz/izlaz bio zabetoniran. O tome što se sve događalo od 1961. do 1989. godine vjerno svjedoče brojne fotografije na zgradama koje su se nalazile „ s one strane zida“. I ne samo to. Prođete li ovim velikim spomen-područjem vidjet ćete i precizno označena mjesta na kojima su se nekada nalazili tuneli, imena onih koji su pobjegli ili su pokušali pobjeći preko zida, sačuvani stražarski toranj i naravno, nekoliko desetaka metara nekadašnjeg „zida srama“.

Opširnije...

ISTARSKA GASTRO TURNEJA 2: Bujština je jedini pravi hrvatski hedonistički raj na zemlji

Opširnije...

Istarska gastro turneja započela je dobro. Prva tri mjesta koja smo testirali nakon strašne tvrdnje Jutarnjeg lista odnosno njegovog bivšeg über gastrogurua da se u Istri više nema gdje dobro jesti, demantirala su tu budalaštinu i to je dobro. Ostalo je, međutim, još nekoliko poznatih i tradicionalno dobrih konoba odnosno restorana za obići i konačno se uvjeriti da medije ne treba uvijek ili skoro nikad uzimati za ozbiljno.

Nakon poslovično sjajnih "Tomaška" i "Bušćine" i ovoga puta nešto slabije "Astaree", red je došao na konobu "Rino" koja se za vrijeme naše zadnje istarske turneje pokazala kao najugodnije iznenađenje. "Rino" je u vlasništvu obitelji Prelac, vinara koji nas je prije godinu dana oduševio odličnom, vrlo pitkom i osvježavajućom točenom malvazijom, zbog čega smo i ove godine za "po doma" odabrali njegovo vino, ali ovoga smo puta ostali pomalo razočarani. Nije ta malvazija bila grozna, daleko od toga, pila se itekako, ali nije bila ni blizu prošlogodišnjoj, pa ni onoj njegovoj koju smo pili u dvije konobe u kojima smo jeli ove godine. Muškat mu je, pak, bio odličan.

Opširnije...

AMERIČKA „WORK AND TRAVEL“ AVANTURA 2: Posao je ovdje skoro pa uživanje bez stresa

Opširnije...

Zagrebački student i novinar, Marko, tri je mjeseca u Americi radio, pa se mjesec dana ludo provodio, a sve je to usput i zabilježio. Ovo je drugi dio njegove priče o Americi

Montana = divljina. Već na prvi pogled vidio sam da je to sasvim nešto drugačije od onoga što sam dosad doživio. Država veća sedam puta od Hrvatske broji samo milijun ljudi. No, zato cestom hodaju jeleni, a odete li malo više u planinu, vidjet ćete i medvjede kako ulaze u dvorišta. Tamo se zaista ostvaruje ona fora iz vrtića: 'Iš'o medo u dućan...' Blago klincima!

Sam početak života u Montani nije bio lagan. U roku 43 sata, koliko je trajao put iz Zagreba, život ti se sasvim okrene. Prva velika prepreka bio je smještaj. Prvu noć proveo sam u hotelu, drugi dan je stigao cimer pa smo zajedno krenuli u potragu. No, smještaja i dalje nije bilo, pa smo spavali kod šefice. Drvena kuća u šumi. Do prve asfaltirane ceste – kilometri. Kao iz Ivice i Marice, iako šefica nije baš bila vještica. Idila. Počinješ odmah osjećati da stresa tamo nema ni približno kao u Hrvatskoj. Otprilike 8 700 kilometara dalje – čisto dovoljno da pobjegneš u pravu pozitivu.

Opširnije...

TINKINA INDIJA 5: Holi je kaotičan festival, ali bez tipičnih indijskih podjela i diskriminacije

Opširnije...

Od trenutka kada sam počela kuhati plan o odlasku u Indiju, Holi festival se jako često spominjao u razgovorima o tome što bih svakako trebala doživjeti dok istražujem tu veliku, šarenu zemlju. "Jao, pa taj festival kao da su za tebe organizirali! Milijun boja svugdje! Poludjet ćeš od sreće kada to vidiš!" - često su mi ljudi euforično objašnjavali... I opet sam napravila istu grešku koju radim konstantno kada mi ljudi prepričavaju njihove pozitivne dojmove. Dopustim očekivanjima da se izrode. A očekivanja su loša.

U Pushkar sam stigla vlakom iz Udaipura. Svi su me uvjeravali kako su vlakovi debelo rasprodani u Holi periodu. Shodno tome, nisam se ni planirala raspitati za dodatne opcije osim već provjerenog busa. Igrom slučaja, željeznička stanica bila je odmah pored autobusne, te sam naposljetku završila na šalteru sa kartama i nedugo zatim plaćala svoju prvu kartu za vožnju vlakom. Vlak kao takav pričinjavao je u meni određenu nervozu. Bilo koji drugi scenarij koji sadrži vlak, zvuk tračnica, vjetar u kosi i promatranje ljudskih lica u kupeu neizmjerno bi me radovao... Ali „indijski vlak“ u meni je budio samo neke negativne konotacije i strahove koji čuče negdje duboko nakon pročitanih ružnih priča o turistkinjama bijele kože koje nisu završile najsretnije u tim vožnjama...

Opširnije...