ISTARSKA GASTRO TURNEJA 2: Bujština je jedini pravi hrvatski hedonistički raj na zemlji

Opširnije...

Istarska gastro turneja započela je dobro. Prva tri mjesta koja smo testirali nakon strašne tvrdnje Jutarnjeg lista odnosno njegovog bivšeg über gastrogurua da se u Istri više nema gdje dobro jesti, demantirala su tu budalaštinu i to je dobro. Ostalo je, međutim, još nekoliko poznatih i tradicionalno dobrih konoba odnosno restorana za obići i konačno se uvjeriti da medije ne treba uvijek ili skoro nikad uzimati za ozbiljno.

Nakon poslovično sjajnih "Tomaška" i "Bušćine" i ovoga puta nešto slabije "Astaree", red je došao na konobu "Rino" koja se za vrijeme naše zadnje istarske turneje pokazala kao najugodnije iznenađenje. "Rino" je u vlasništvu obitelji Prelac, vinara koji nas je prije godinu dana oduševio odličnom, vrlo pitkom i osvježavajućom točenom malvazijom, zbog čega smo i ove godine za "po doma" odabrali njegovo vino, ali ovoga smo puta ostali pomalo razočarani. Nije ta malvazija bila grozna, daleko od toga, pila se itekako, ali nije bila ni blizu prošlogodišnjoj, pa ni onoj njegovoj koju smo pili u dvije konobe u kojima smo jeli ove godine. Muškat mu je, pak, bio odličan.

Opširnije...

TINKINA INDIJA 5: Holi je kaotičan festival, ali bez tipičnih indijskih podjela i diskriminacije

Opširnije...

Od trenutka kada sam počela kuhati plan o odlasku u Indiju, Holi festival se jako često spominjao u razgovorima o tome što bih svakako trebala doživjeti dok istražujem tu veliku, šarenu zemlju. "Jao, pa taj festival kao da su za tebe organizirali! Milijun boja svugdje! Poludjet ćeš od sreće kada to vidiš!" - često su mi ljudi euforično objašnjavali... I opet sam napravila istu grešku koju radim konstantno kada mi ljudi prepričavaju njihove pozitivne dojmove. Dopustim očekivanjima da se izrode. A očekivanja su loša.

U Pushkar sam stigla vlakom iz Udaipura. Svi su me uvjeravali kako su vlakovi debelo rasprodani u Holi periodu. Shodno tome, nisam se ni planirala raspitati za dodatne opcije osim već provjerenog busa. Igrom slučaja, željeznička stanica bila je odmah pored autobusne, te sam naposljetku završila na šalteru sa kartama i nedugo zatim plaćala svoju prvu kartu za vožnju vlakom. Vlak kao takav pričinjavao je u meni određenu nervozu. Bilo koji drugi scenarij koji sadrži vlak, zvuk tračnica, vjetar u kosi i promatranje ljudskih lica u kupeu neizmjerno bi me radovao... Ali „indijski vlak“ u meni je budio samo neke negativne konotacije i strahove koji čuče negdje duboko nakon pročitanih ružnih priča o turistkinjama bijele kože koje nisu završile najsretnije u tim vožnjama...

Opširnije...

DNEVNIK SVJEŽE BERLINČANKE 2: Zašto uživam kupovati na turskim tržnicama i buvljacima

Opširnije...

Subota je i u Berlinu najjači dan od „place“ ili „placa“. U Berlinu ih je nekoliko, a turska tržnica iliti Türkischer Markt u Weddingu, mjesto je na kojem se ja opskrbljujem i uživam dolaziti tamo. Umjesto „krompira, krompira, jabuke, jabuke“ tamo uporni turski trgovci viču „Angebot! Angebot!, Zwei Stück ein euro! Zwei Stück ein euro!“ ili po naški „ponuda, ponuda, dva komada za jedan euro!“. Što to nude? Pa nude svašta, važno je navući kupce povoljnom ponudom. Pogotovo ako je kraj radnoga vremena pa se žele riješiti onoga što nisu prodali. Želite li proći najpovoljnije to je u pravilu i najbolje vrijeme za kupnju.

Opširnije...

BANTIĆEV GASTRO LONDON 2: Borough Market - hedonistički raj ispod željezničkih nadvožnjaka

Opširnije...

Borough Market je londonskim kuhinjama proširio mirise maslinovog ulja, origana, ružmarina, pršuta, sireva i ostalih kontinentalnih delicija te u njih vratio najbolje namirnice s britanskih farmi

U južnom Londonu, naročito u onom dijelu bližem Temzi, teško je naći stotinjak kvadratnih metara prostora u kojem se ne isprepliće barem stotinjak godina urbane povijesti. Vremenske pukotine vrebaju doslovno na svakom koraku. Upravo ovdje, u sjeni Sharda - trenutno najvišeg poslovnog nebodera u Europi, tik do Southwark katedrale - crkve u koju je svojevremeno navraćao Shakespeare, odmah ispod kovanim viticama ukrašenih stupova viktorijanskih željezničkih nadvožnjaka, a sve zajedno kojih pedesetak metara iznad tunela podzemne željeznice - nalazi se jedan od dokaza da paralelni svjetovi ipak postoje.

Iznad, pored i ispod ove točke živi London svojim napornim tempom: u vremenskoj rupi svojim gurmanskim ritmom diše i miriše Borough Market.

Opširnije...

ISTARSKA GASTRO TURNEJA: U Istri se i dalje odlično jede, a i jeftinije je nego u Dalmaciji

Opširnije...

Ponukani viješću iz jedne dnevne novine da se u Istri više nigdje dobro ne jede, obišli smo njezin sjeverozapad i uvjerili se da je na sreću riječ o budalaštini

Ako postoji nešto u čemu ova zemlja baš nikada ne oskudijeva onda su to budalaste izjave i tvrdnje. Prošle ih je predizborno šatoraške godine na primjer bilo i više nego je to uobičajeno, zapravo više nego to normalan čovjek smije čuti i može podnijeti.

Unatoč neizmjernom divljenju koje osjećam prema vatrometu bedastoća kojima je prštala politička scena, raznim glogoškima, glavašima i klemmovima, činjenici da predsjednički kandidat koji dobije 16 posto glasova ne zna da je Bin Laden mrtav, a aktualna predsjednica "jahala sam konja, igrala se s poskocima, šakom ću o stol"..., meni se ipak najviše u sjećanje urezala jedna novinarska rečenica.

Negdje najesen, dok je još radio u Jutarnjem listu, prije nego li je u poznatom sapuničarskom raspletu preuzimanja vlasti i vlasništva otjeran iz EPH od nove garniture, političko gastronomski guru te kompanije je napisao, a ta nekad vjerodostojna novina objavila, da se u Istri nakon zatvaranja odnosno propasti pulskog Valsabiona više nigdje ne može dobro jesti.  

Opširnije...

TINKINA INDIJA 4: Kako sam proživjela Šivaratri festival, duhovni spektakl na obali oceana

Opširnije...

Mnogi putnici često vrijedno odrade "domaću zadaću" prije odlaska na putovanje. U slučaju da nisu dio neke turističke grupe u kojoj će se vodič pobrinuti za pripremanje i serviranje zanimljivih informacija, oni će sami imati natuknice ispisane po razno raznim bilježnicama, mapama, mobitelima... Nisam sigurna iz kojeg razloga nisam jedna od tih ljudi, budući da gotovo uvijek u posljednje vrijeme putujem u solo aranžmanu koji rijetko kad uključuje turističkog vodiča u priču.

Shvatila sam kako moja odbojnost prema "pripremi", "organizaciji" i "štreberskom pristupu" u putovanjima meni osobno najčešće ne stvara puno problema. Naprotiv, uvijek na kraju kroz spontane razgovore s lokalcima u zadnji čas pronađem slađi put i način da saznam gdje da spavam, što da jedem, zašto da rađe odem tamo – a ne ovamo i što da nikako ne propustim.

Opširnije...

LUTANJA PO SYDNEYJU: Insajderski vodič za obilazak jednog od najljepših gradova svijeta

Opširnije...

Mirna je četiri mjeseca živjela u Sydneyu i najradije ga je istraživala vozeći bicikl. Ovo su njezine impresije o najprivlačnijim mjestima grada i okolice

Život je ponekad stvarno čudan. Nemaš novca, stalnog posla, tek nešto malo ušteđevine i nestalno mjesto boravka. I opet, uza sve to iz rodnog Zagreba dospiješ u Australiju, čudnim spletom okolnosti koje više liče na neki roman nego stvarni život. U Sydneyju sam provela četiri mjeseca i puno sam vremena provodila sama u lutanjima na biciklu. Neki dani su mi se urezali u sjećanje divljim bojama; od tirkiznog plavetnila oceana preko žute boje pijeska do krvavo crvenih zalazaka sunca iznad tamnozelene rijeke.

Prva stvar koju sam zgrabila u Sydneyju bila je bicikl. Odbačen od bivšeg stanara u dvorištu kuće koja je za neko vrijeme postala moj dom. Dvorištem je patrolirao Ian, taj nemirni pas koji nas je spasio od ogromnog štakora zaradivši pritom ogrebenu njušku. Pas koji kad mu dopizdi sam sebe prošeće kvartom. Naporan je za šetnju jer je neke trkaće rase i ludo povlači uzicu, ali zato može biti koristan kad želite brže hodati pa njegovu uzicu privežete sebi oko struka. Nisam ga morala šetati, ali tu i tamo bi se smilovala. Gazda mu je glazbenik i poprilično je nemaran.

Opširnije...

DNEVNIK SVJEŽE BERLINČANKE 3: Kako koristiti javni prijevoz i zašto se nipošto ne švercati

Opširnije...

U gradu s više od tri milijuna ljudi uvijek se nešto događa. Kako živim blizu zračne luke Tegel, avione čujem svakodnevno. Čujem i sirene - policijske i vozila hitne pomoći. Prečesto nažalost. U blizini je i bolnica. Jednom prilikom na pločniku smo pronašli Rusa u prilično alkoholiziranom stanju koji je pao i ozlijedio se. Zvali Hitnu, došli su za pet minuta. Ekspresno. U Hrvatskoj se ponekad čuju primjedbe na rad i brzinu Hitne, ali policija je zapravo na prilično lošem glasu. Hrvatski policajci na žalost prečesto daju povoda da ih se smatra bezobraznim, potkupljivim, grubim, nepristojnim i nekulturnim.

S njemačkom policijom do sada nisam imala posla, ali sam silom prilika ipak morala prošetati do najbliže policijske postaje. Razlog je bio gubitak novčanika, a s njim i osobne iskaznice te raznih kartica. Novca na sreću nije bilo puno.

Opširnije...

TINKINA INDIJA 3: Kako sam upoznajući Mumbai nasjela ljubaznom i elokventnom prevarantu

Opširnije...

Ponekad treba zanemariti savjete koji dopiru do tebe, čak i u slučaju kada dolaze iz usta iskusnih putnika kojima u potpunosti vjeruješ. Često se, na primjer, zna dogoditi da ljudi veće gradove trpaju u "Ma slobodno preskoči! Eventualno dva dana i piči dalje!» kategoriju. Jednom sam prilikom iz istih razloga skoro zaobišla Phnom Penh, glavni grad Kambodže, misleći kako je užasno bučan, naporan i dosadan. U zadnjem trenu odlučila sam mu pokloniti jednodnevnu šansu što se ispostavilo izvrsnom idejom. Provela sam u tom, priznajem, bučnom, napornom, ali ne i dosadnom gradu jedan on onih dana koji ti se urežu u sjećanje toliko duboko da srećicu koju si osjećao vrteći pedale bicikla i smijući se random ljudima na cesti možeš ponovno prizvati u bilo kojem trenutku. I osjećat ćeš je gotovo istim intenzitetom kao i onog vrućeg utorka popodne.

Pri svakom spomenu Mumbaija, bivšeg Bombaya, kojeg sam odabrala kao početnu točku moje indijske skitnje, svi koji su imali prilike iskusiti Indiju odrješito su mi recitirali već spomenutu mantru o bučnim i nezanimljivim gradovima. "Ma zbrisat ću južno prvom prilikom, vjerojatno će mi za dva dana dosaditi..."

Opširnije...

INSAJDERSKI PRAG 2: Kako sam otkrila briljantnu prašku burlesku i zaljubila se u nju

Opširnije...

Kod nas u susjedstvu na praškim Vinohradima, ugao Manesove i Trebizkseho, otvorili su “Bar & Books”. Podrumski prostor sa šankom u dnu prostorije, nekoliko ne odveć intimnih separea, stolovi i stolice od tamnog drveta. Podsjeća me na kolonijalni klub britanskih gentlemena kako ih prikazuju u filmovima, nije da sam sjedila u jednom.

U samom turističkom centru Praga ima još jedan “Bar & Books”, stariji rođak ovog vinogradskog, ali sklonjen je malo sa strane pored turističkih staza, u jednoj maloj, stvarno opskurnoj uličici gdje pošten svijet ne zalazi pa se njihov baro-knjiški gost osjeća kao connoisseur alternativnih zakutaka iako je osjećaj totalno pogrešan, jer posrijedi je nimalo sentimentalna, ne daj bože socijalno osvješćena firma. Sudeći po cjeniku i ponudi, nema tamo pisaca početnika i umjetnika s budućnošću. “Bar & Books” poslužuje goste etabliranog i ne baš plitkog džepa.

Opširnije...

DNEVNIK SVJEŽE BERLINČANKE: Kako sam se (s)našla u useljeničkom Weddingu

Opširnije...

Iako mi je pisanje oduvijek ležalo, krećući ponovno iz početka, pitala sam se, kako početi priču o gradu u kojem sam već nekoliko mjeseci i na koji sada, kao njegova stanovnica gledam drugim očima? Ako ne znaš kako, kreni od početka, govorio mi je moj unutarnji glas. I tako sam krenula od početka, a početak je moja četvrt po imenu Wedding (čitaj: Vedinh).

Inače, nikada prije dolaska u Berlin nisam bila u glavnom gradu Njemačke. O tome sam samo slušala od prijatelja i mame koja je bila oduševljena viđenim.

Od pada Zida grad se jako promijenio. I koliko god neki kritizirali naglašenu multikulturalnu politiku, istina je da je grad sve ono što 70 godina ranije, nije bio. Premda, Berlin je uvijek, pa i tada bio drugačiji i ovdje, na primjer, nacisti ni na svom vrhuncu nisu imali više od 31,3 posto glasova koliko su dobili 1933 godine. Masovna podrška takvima dolazi uvijek od ruralnih tipova. Sve loše što se dogodilo, bilo slikom, fotografijom ili kojom drugom materijom, dokumentirano je na više mjesta.

Opširnije...