grenfell_profimedia-velika.jpg

Ukoliko se zaista pokaže da su za londonski pakleni toranj krive polietilenske ploče kojima je Grenfell neboder obložen tijekom u svibnju prošle godine završene renovacije, Britanci su dobili odgovor na tisućljetno pitanje oko kojega su glavu lomili najveći svjetski mudraci: "koliko vrijedi ljudski život?". Odgovor okreće želudac: dvije funte po kvadratnom metru. Odnosno 17 kuna. Točno je toliko jeftiniji materijal kojega je tvrtka izabrana za renovaciju nebodera, a u proračunu odobrenom od lokalne općine, odlučila upotrijebiti umjesto skuplje, vatrootporne, alternative. Dobro, tome treba dodati i čitavih 5000 funti (42 tisuće kuna) koliko je ušteđeno neinstaliranjem protupožarnih špricalica za vodu unutar samog nebodera.

Dok su šokirano buljili u zgradu iz koje je 24 sata kuljao crni dim i probavljali izjavu šefice londonske vatrogasne službe Dany Cotton da u gotovo tri desetljeća njene karijere nikada nije vidjela ništa slično odnosno tako strašno, na usnama svih Britanaca prvo je pitanje bilo - kako je takav požar, koji je prema posljednjim podacima odnio najmanje 58 žrtava s time da će broj sigurno biti veći, uopće moguć u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta. Da se zgrada zapali kao kutija šibica, kao da je napravljena od papira i kao da se nalazi u nekim od brojnih sirotinjskih slamova neke zemlje u razvoju. A ne u vjerojatno najbogatijoj općini njihove bogate države - Kensingtonu, nedaleko Portobello Marketa i, u filmu s Hugh Grantom i Juliom Roberts proslavljenog, Notting Hilla.

Priča o Grenfellu, neboderu u kojemu su bili isključivo socijalni stanovi, smrdi od samog početka. Zgrada je smještena u najsiromašnijem dijelu Kensingtona, dijela Londona u kojemu se cijene stanova mjere u milijunima funti. Prije obnove, Grenfell tower bio je arhitektonski ružan kako to samo britanske socijalne zgrade mogu biti - prema njima je, recimo, Novi Zagreb Olimp ljepote, urbanizma i zelenila. Svim Mamuticama unatoč. Istovremeno su se u neposredno susjedstvo nebodera počeli doseljavati bogati i utjecajni. I zalud im lijepe nove, ili lijepe preuređene, zgrade kad im na cijenu nekretnine tako nezgodno utječu susjedni socijalni stanovi u ružnim neboderima.

Priča kaže da je Grenfell neboder u plastične ploče obučen ne samo radi izolacije i ekoloških standarda, već i da bi izgledao ljepše. Na tu kozmetiku - iako zaista ne treba zaboraviti da je izolacija također bila jedan od motiva - potrošena je četvrtina cjelokupnog, gotovo 10 milijuna funti (84 milijuna kuna), teškog budžeta za obnovu. Suma utrošena na obnovu je ionako vrtoglava. To što je četvrtina potrošena na uljepšavanje dok nisu rješeni neki drugi problemi unutar zgrade, a na koje su stanari sustavno ukazivali - zastrašujuće je. I daje municiju onima koji tvrde da je zgrada uljepšana ponajprije da bi se primirili lokalni bogataši.
    
Godinama postojeća samoorganizirana grupa stanara Grenfell Action Group u studenom 2016. - dakle nakon renovacije zgrade - objavila je blog u kojem upozorava da će "isključivo neka katastrofa" razotkriti razarajući manjak brige od strane tvrtke koja za općinu Kensington and Chelsea održava neboder. U danima što su slijedili nakon požara izranjale su priče o građevinskom materijalu ostavljenom po hodnicima i ispred protupožarnih vratiju, svjetlima koja nisu radila, neispravnim bojlerima i nezaštićenim električnim instalacijama. I o godinama ignoriranja svih upozorenja o lošem stanju zgrade od strane nadležnih.
    
A tijekom kobne noći - vrhunac: protupožarni alarm se nije oglasio. Mnogi preživjeli svoju sreću mogu zahvaliti svojim susjedima muslimanima koji ovih dana obilježavaju Ramazan, odnosno poste tijekom dana, što znači da su budni da bi jeli kasno po noći i koji su oko jedan iza ponoći - shvativši što se događa - lupali po vratima svojih susjeda da ih probude. Ono što se potom dogodilo također je predmetom kritike. Ljudima koji su zvali hitnu službu - pretpostavlja se (jer službeno se još ništa ne zna) zato što operateri nisu znali što se stvarno događa, tj. da gori cijeli neboder - rečeno je da postupe po uputama zaljepljenima po cijeloj zgradi. A iste te upute koje stoje u većini britanskih nebodera kažu: "u slučaju požara u vašoj zgradi, ukoliko niste neposredno ugroženi, ostanite u svom stanu".

Vatrogasci i vatrogasne službe i dalje tvrde da takva politika funkcionira. Da ljudi koji izbezumljeno hodaju po hodnicima onemogućavaju kretanje hitnim službama. I da - a što je ovdje ključno - požari u stanu obično imaju utjecaja na stan u kojem izbiju, možda koji stan pored, najviše kat-dva ispod ili iznad. Ali ne i na cijeli neboder. Zašto se požar tolikom brzinom proširio po cijeloj zgradi pokušat će rasplesti neovisna komisija koju je najavila britanska premijerka Theresa May.
    
A ona, premijerka, priča je za sebe. Zalud sad njeni savjetnici govore da nije htjela svojim dolaskom među preživjele i volontere koji su im pomagali prvoga dana unositi zbrku i "fokus maknuti s njihovih napora". Theresa May u svojim rukama ima čistu PR-ovsku noćnu moru - znatno goru od nedavnog izbornog gubitka parlamentarne većine zbog čega planira koalirati s ultrakonzervativnom sjevernoirskom unionističkom strankom DUP kako bi se održala na vlasti.

Theresa May nije se snašla u tragediji
Theresa May nije se snašla u tragediji
Britanska premijerka trenutno je apsoutni politički neprijatelj broj jedan za sve koji imaju ikakve veze s Grenfell tragedijom. Za razliku od njenog političkog protivnika Jeremyja Corbyna, koji je već prvoga dana bio među ljudima, grlio izbezumljene i nadimljene preživjele i obećavao istragu i promjenu pravila ako dođe na vlast, May - čija je popularnost nakon izbora, i prije požara, strmoglavo pala - s pristojne je udaljenosti razgovarala samo s vatrogasnim dužnosicima i kojim vatrogascem. Prvi idući pokušaj vlastite humanizacije i odlazak na sastanak s ljutitim lokalcima završio je njenim doslovnim bijegom u okruženju policije iz dvorane u kojoj se sastanak održavao.
    
K'o za peh, istoga dana je kraljica Elizabeta Druga s unukom Williamom - koji živi u općini Kensington - obišla preživjele u jednoj sportskoj dvorani. I sasvim mirno iz nje izašla, bez kordona policije i panike. Kraljica je svoju lekciju naučila na smrti princeze Diane prije punih 20 godina kad joj je javnost itekako zamjerila što se danima nije pojavljivala u javnosti.

Theresa May, međutim, nema luksuz monarhove dugovječnosti i nedodirljivosti. U trenutnom batrganju da se izvuće iz ovog debakla, May je odradila sve što je trebalo: obećala je istragu, obećala je izvanredni fond za pomoć stradalima, izrazila je žaljenje zbog incidenta. Zalud joj kad je pri svemu tome i dalje izgleda drveno, neiskreno i odbija odgovoriti na ijedno pitanje na koji nije naučila odgovor. Ali - May je na crnoj listi i zato jer je šefica konzervativne vlade. A konzervativci su u zadnjih nekoliko godina odgovorni za rezove koji su doveli, kažu procjene, do otpuštanja gotovo 10 tisuća vatrogasaca.

Konzervativci su smanjili proračun za Legal Aid, udrugu koja pomaže siromašnima u pravnim slučajevima i koju bi inače stanari Grenfella mogli koristiti da daju općinske vlasti na sud zbog zanemarivanja zgrade. Konzervativci su na vlasti i od kada je dostupan izvještaj o požaru iz 2009. u jednom neboderu u južnom Londonu (kada je poginulo šestero ljudi) a koji preporuča promjenu građevinskih regulativa i upozorava da su neboderi poput Grenfella (stari, u općinskim rukama) u opasnosti u slučaju požara. Konzervativci su prošle godine rastočili i zakonski amandman koji je zahtjevao da stanodavci (bilo osobe, bilo tvrtke) moraju osigurati da stanovi koje iznajmljuju moraju biti "prikladni za ljudski život".
    
Da, dobro ste pročitali. ODBILI su usvojiti rečenicu u kojoj piše da stanovi moraju biti prikladni za ljudski život, a koju su pokušali progurati laburisti. Učinili su to tvrdeći da su postojeće regulative dovoljne i da bi novi amandman samo povećao troškove stanodavaca što bi pak "obeshrabrilo buduće investicije i time povisile cijenu iznajmljivanja."
    
Torijevci Therese May su na vlasti i u općini Kensington i Chelsea čiji su dužnosnici godinama zanemarivali upozorenja stanara Grenfella o lošem stanju njihove zgrade. Isti su ti dužnosnici, na dan požara, objavili da će svi koji su ostali bez stanova biti smješteni, ali su odbili garantirati da će to biti u istoj ili susjednoj općini - što su na kraju ipak morali obećati.     

Kennsington i Chelsea je britanska općina s najvišim cijenom stanova. Istovremeno, na listi je deset UK općina s najvećim brojem praznih domova. Cijele ulice i trgovi tog šminkerskog londonskog kvarta noću su u mrklom mraku jer su preskupi stanovi u rukama bogataša iz cijelog svijeta koji u Londonu ne žive, ali zato posjeduju stan za koji tjedan godišnjeg shoppinga. Ili kao investiciju. Corbyn je pozvao da se novostečene Glenfell beskućnike smjesti u te prazne nekretnine - baš kao što je to bio slučaj za vrijeme Drugog svjetskog rata. I nikad više.
    

 Grenfell Tower: Žalovanje se pretvorilo u ljutnju (foto: Natalie Oxford)
Grenfell Tower: Žalovanje se pretvorilo u ljutnju (foto: Natalie Oxford)
Ista ta općina i njeni dužnosnici na nevjerojatan su način pali na ljudskom i organizacijskom ispitu i svaki idući dan nakon požara. Preživjeli su slani na spavanje u hotele koji im daju samo doručak pa su neki - doslovno bez novaca, dokumenata i odjeće - bili gladni; nitko ih u tim hotelima nije dočekivao; nije organizirana nikakva sustavna psihološka pomoć; nitko se od općinskih čelnika satima na požarištu nije pojavio; pomoć su organizirali volonteri, a općina nije ponudila nikakvu koordinaciju... Prigovori se redaju danima.
    
A nije da je riječ o tisućama ljudi koje je trebalo smjestiti, utješiti i pomoći im nakon te istinski užasne noći. I zato nikoga nije začudilo kada se žalovanje pretvorilo u ljutnju. A ljutnja u proteste. A protest u okupaciju općinske zgrade. Istovremeno, solidarnost običnih građana zasjala je onako kako to samo ona može. Skupljanje hrane, odjeće i novaca te nuđenje smještaja, besplatnih pravnih usluga, psihološke pomoći ali i najobičnije ljudske topline i zagrljaja - zaista mogu biti na ponos Britancima. Ali ne mogu nadoknaditi manjak koordinacije i informacija koji su nagnali očajnu rodbine i prijatelje da sami jure po londonskim bolnicama tražeći nestale, lijepe postere po kvartu, očajnički po socijalnim mrežama traže odgovore...
    
A priče preživjelih su zaista užasne. Majka koja je u dimu i kaosu, noseći trogodišnje dijete, izgubila petogodišnje koje je vodila za ruku. Žena koja je bacila bebu s petog kata u naručje nepoznatog muškarca. Omiljeni ujak koji je zadnji puta viđen živ kako bijelim ručnikom maše kroz prozor 20. kata, mladi talijanski arhitekt koji je u Londonu s djevojkom tražio bolju budućnost, a kada je izbio požar razgovarao je s ocem posljednji put... Forenzičari kažu je vatra u Grenfellu bila toliko vruća da je se može usporediti s kremacijom. Što znači da neki nestali nikada neće biti pouzdano identificirani.
    
U moja gotova dva desetljeća života u Britaniji ne sjećam se da je London ikada ovako podrhtavao od bijesa. Bijes je to koji prelazi religijske, rasne, nacionalne pa čak i onu, u Britaniji najčvršću granicu - klasnu. Slušajući ljude po podzemnoj željeznici, prijatelje, nepoznate po dućanima i gledajući oko sebe mislim da bijesu korijen ustvari nije u tragediji koja je snašla Grenfell.
    
Prezreni na svijetu, u primjeru tog nesretnog paklenog tornja vide sve karakteristike današnjeg visokorazvijenog liberalnog kapitalizma: korporacijsku pohlepu, državne mjere štednje koje pogađaju samo one na dnu ljestvice, nebulozni outsourcing, enormni utjecaj privatnog sektora na javni temeljen isključivo na profitu i vlast karijerističkih političara. I ne vjeruju da život bogatijih Grenfellovih susjeda isto vrijedi samo dvije funte po kvadratnom metru.
    
Hoće li to biti dovoljno za neke ozbiljnije pomake u glavama tog zemaljskog roblja... drugi je par rukava.