london.JPG

Naravno da stvari nisu tako jednostavne, ali u najdubljoj srži britanski "We want our country back" i strah od imigranata doveli su nas do današnjeg dana. Bilo je dovoljno depresivno raditi u redakciji te noći i gledati kako je svaka pobjeda Remain tabora zamućena premalom premoći i kako središnja i sjeverna Engleska srčano i nadmoćno glasaju za izlazak. Ali, dolazak kući mi je slomio srce. Moj 17-godišnjak, rođen i odrastao u Londonu, u prolazu mi je samo tmurno dobacio "Nismo dobrodošli ovdje".

Popodne je postalo jasno da je njegov osjećaj sigurnosti i pripadnosti nepovratno potresen. Broj tweetova koji prepričavaju glasno izgovoreni rasizam i izljeve mržnje i agresije, s kojim se od objave rezultata suočavaju imigranti svih boja i nacija, oslikava jednu novu britansku stvarnost - stvarnost u kojoj je, tako slično hrvatskoj desničarskoj kulturnoj revoluciji, duh pušten iz boce i veliko je pitanje tko će ga i kako vratiti nazad, i tko će sve u tom divljanju niskih strasti nastradati.   

Za razliku od nekih britanskih Hrvata koji vjeruju da smo mi "seksi" imigranti - pritom se misli samo na nas s dobrim engleskim, imitiranim naglaskom i "pristojnim" obrazovanjem i poslovima - ja u to, zgrožena, ne vjerujem. Osim nevjerojatne razine rasizma i elitizma utkanog u tu nevjerojatnu procjenu, ona apsolutno zanemaruje osnovni sentiment u tim "we want our country back" glavama. Čim oni ne mogu vaše ime i prezime pročitati bez da se namršte, u toj ste kategoriji u kojoj baš ništa nije "seksi". Još ako vam je boja kože ili bog u kojega vjerujete pogrešni...

Većina Londončana zgrožena je rezultatom referenduma
Većina Londončana zgrožena je rezultatom referenduma
Ali, u suštini nema razlike, dotepenac je dotepenac. Švedskoj supruzi mog kolege s posla u nedjelju su nepoznati ljudi na cesti poručili da joj nije mjesto u Britaniji jer je sa svojom dvogodišnjom kćerkom pričala švedski. A to je ta "seksi" imigrantica u najboljem izdanju - bijela profesionalka s odličnim engleskim i dobrim poslom. Kako naivno.
    
Možda u tome leži razlog tome što mi se ovih dana uredno ispričavaju gotovo svi moji britanski, s naglaskom na engleske prijatelje. Vaši socijalni krugovi su vaši socijalni krugovi jer se, uglavnom, krećete među ljudima s kojima se slažete i dijelite svjetonazor. Moji su vatreni "remainovci" zgaženi rezultatom, depresivni zbog prvih posljedica, očajni zbog vizije britanske budućnosti. Moji prijatelji iz EU-a (takvih je u državi ukupno 2,9 milijuna) sad su potpuno izgubljeni oko svojih radnih statusa, viza, potencijalnih troškova za radne dozvole, mogućih rokova.

Oni izvan EU ionako prolaze kroz komplicirane vizne procese, a i ovaj referendum - ali samo naoko - nije ih se doticao. Od petka me barem petero ljudi ponosno obavijestilo da imaju irske korijene. Google je sam objavio da je nakon referenduma došlo do "dramatičnog" porasta u otvaranju stranice s prijavom za irski pasoš. Svatko iole suvisao ostao je zabezeknut činjenicom da se - NAKON zatvaranja birališta - trostruko povećao broj onih koji traže odgovor na pitanje "što je to EU?". Pazite, NE na pitanje "što će se dogoditi kad izađemo iz EU", nego ŠTO je to EU.

Mediji su obasuti primjerima ljudi koji su glasali za izlazak jer nisu vjerovali "da će se to zaista dogoditi". Prema takvima me uhvati takva agresija da moram ići duboko disati u kupaonu. Ne prema onima koji su istinski glasali za odlazak, koji znaju nabrojati pet razloga, koji o tome ima čvrsti stav... Kao i uvijek, duboko se ne slažem, raspravljat ću se do sudnjeg dana - ali poštujem njihov stav.

Trenutak objave rezultata referenduma na zgradi Reutersa
Trenutak objave rezultata referenduma na zgradi Reutersa
Komentatori rezultata referenduma apsolutno su jednoglasni u ocjeni da je glasanje na ovom referendumu bilo prije svega protiv establišmenta, odnosno političara koji su potpuno izgubili dodir sa stvarnošću ljudi koje predstavljaju. Pripadnika svih stranaka bilo je u oba tabora i dio ljudi apsolutno je svima htio pokazati rogove i pokazati svoj gnjev i nezadovoljstvo.

Pri tome nisu razmišljali da ovaj referendum nisu parlamentarni izbori (dakle nešto čiji rezultat možemo promijeniti za relativno kratko vrijeme), a Remain tabor potpuno je propustio ljudima u glavu utuviti da "van" doista znači "van" i da nema povratka na staro, odnosno da uopće nema povratka ako ne prođete kroz komplicirani i nadasve dugačak proces za prijem. Sa svojim hrvatskim iskustvom danima sam crtala ljudima kako to ide i kako sve mora biti po crti i do u detalje zadovoljavajuće. Više nego za već postojeće članice.
    
Politički - stvari se razvijaju brže nego što je itko mogao pretpostaviti. Rekla bih zato što je funta bubnula niže nego što se itko usudio prognozirati. Pritom vjerujem da je David Cameron jedini stvarno bio pripremljen za "dan poslije". U krajnjoj liniji, Cameron je taj koji je, u ime vlastitog sebičnog političkog opstanka unutar Konzervativne stranke, obećao referendum. Pa onda bio iznenađen kad je na izborima dobio dovoljno glasova da mu ne trebaju dotadašnji koalicijski partneri, čije bi sudjelovanje u novoj vladi garantiralo da se referendum ne mora provesti. Ostavši na brisanom prostoru, bacio se na pregovaranje s EU-om kako bi - prvi nakon željezne lady Margaret Thatcher - promijenio (poboljšao) britansku poziciju unutar Europske unije. Vjerujem da je u pregovorima prijetio upravo ovime što se sada događa: dizanjem desničarskih glava, najavama lepenovskih tipova diljem Europe da će sad i oni tražiti referendum, krizu britanskog gospodarstva koja će za sobom povući i ostale...

Kada se Cameron iz Bruxellesa slavodobitno vratio kući raspisao je referendum i bacio se na kampanju punu zastrašivanja što će se dogoditi ako odemo, ali s ozbiljnim manjkom jasnih "out is out" poruka i jasnim ocrtavanjem prednosti ostanka. Gubitkom referenduma Cameron je odmah najavio odlazak u listopadu time spretno prebacivši u ruke svom nasljedniku dugotrajan i u prvo vrijeme sasvim sigurno financijski teško i mučno razdoblje rastave braka.

Boris Johnson uplašio se rezultata kojega je zagovarao
Boris Johnson uplašio se rezultata kojega je zagovarao
Boris Johnson, glavni pobornik odlaska, bivši londonski gradonačelnik i ambiciozni torijevski član parlamenta i pretendent za funkciju šefa stranke - ostao je zatečen. Taj vrlo blago, ako uopće, euroskeptik i isključivo vlastitom ambicijom vođeni političar - a nakon što je tjednima zajapuren urlao protiv "evropskih birokrata koje nitko nije izabrao" - odmah je u petak ujutro objavio da se možda ne bi baš trebalo jako žuriti s tim odlaskom. Najednom se nikome od pobjednika ne žuri. Ali su pritom zaboravili da u toj vezi postoji dvoje. EU ne može prisiliti Britaniju da pokrene legendarni Članak 50. o razdruživanju, ali je može svakodnevno stiskati.

Jean-Claude Juncker, predsjednik Europske komisije, odmah je u petak ujutro Britaniji poručio da ne odugovlači s odlaskom. Njemačka kancelarka Angela Merkel, izgleda ima drugu ideju i inicijalno je preporučila suzdržanost i promišljenost. Španjolska je, britanskom odlukom o odlasku iz EU-a, odlučila da je vrijeme da se ponovno raspravi što i kako s Gibraltarom (zato su tamo 95-postotno glasali za ostanak u EU), dok su neki Sjeverni Irci rekli da je možda vrijeme da se potegne pitanje ujedinjenja s Irskom. I pitanje Gibraltara i pitanje Sjeverne Irske u ujedinjenoj Europi znatno su manje važne. Izlazak iz nje podebljava pitanja granica i suvereniteta.

U samoj Britaniji čekamo da vidimo tko će se u idućih par dana odlučiti krenuti u borbu za vruću i neugodnu Cameronovu fotelju. U međuvremenu su se, njušeći izbore u zraku, pokrenuli protivnici Jeremy Corbyna, ultralijevog šefa laburista kojega vlastiti parlamentarci ne podnose jer je izvan uobičajenog establišmenta i koji - nakon godina blairizma - gura stranku natrag ulijevo. Corbyn je međutim, takav lijev i takav antiestablišmentski, napravio veliki "remain" zločin i u kampanju se uključio neshvatljivo prekasno i apsolutno premlako.

Pokušavajući potaknuti njegovu ostavku napustila ga je cjelokupna vlada u sjeni, uvjerena da s Corbynom laburisti ne mogu dobiti izbore jer je on za poljuljane liberalno demokratske i ljevije torijevce - potpuno neprihvatljiv. Laburistička baza ga uglavnom voli, ali bez dosadašnjih ljevijih birača drugih stranaka laburisti ne mogu doći na vlast.   

Iako će pitanje novog torijevskog i potencijalno novog laburističkog vođe biti važno za stanje u Velikoj Britaniji, pitanje mogućeg novog škotskog referenduma o neovisnosti znatno je ozbiljnije. Škotska premijerka Nicola Sturgeon odmah je najavila da je odlaskom iz EU, novi referendum vrlo vjerojatan. Za dva dana objavila je još veću političku bombu, bombu čiju detonaciju još uvijek razmatra britanska politička elita - ustavnu mogućnost da Škotska zaustavi britanski izlazak iz Europske unije. Škotske su izborne jedinice, bez izuzetka, glasale za ostanak.

Škotska namjerava ostati u EU
Škotska namjerava ostati u EU
Sturgeon je odmah u petak ujutro nazvala Bruxelles da na tu činjenicu ukaže i EU političarima. Za ostanak je glasala i Sjeverna Irska. Wales, koji je u većini anketa bio za ostanak, glasao je za izlazak. S izuzetkom Londona i nekoliko gradova poput Liverpoola, Manchestera, Norwicha te za tek 1% Newcastlea, Engleska je glasala za odlazak. Fascinantno je bilo gledati kako, recimo, Cornwall - dan NAKON referenduma - traži od britanske vlade garancije da neće izgubiti povlastice koje im je davala EU. Nije li bilo logično da PRIJE referenduma dobiju odgovor i objave ga svojim građanima da mogu donijeti informiranu odluku? Takvih je primjera bezbroj, mediji, naročito socijalni, prepuni su anegdotalnih priča o biračima koji su se predomislili pa sad očajavaju.

Prepuni su i inicijativa poput one da se London osamostali od ostatka države ili da nastane ScotLond, tj. da se priključi Škotskoj. Združivanje sa Škotskom žele i neki iz Manchestera, a Škotska je popularna mlada i u Gibraltaru koji je pokrenuo razgovore sa škotskim političarima da se pronađe način kako da dijelovi Britanije ostanu unutar u EU.

Najnovija anegdota pak kaže da je čovjek koji je pokrenuo peticiju za održavanje novog referenduma o EU stvar obavio mjesec dana PRIJE objave rezultata i da je član "leave" kampanje jer su tada stvari izgledale obrnuto. I sad se dotični Oliver Healey buni da su mu oteli ideju! Peticiju je potpisalo (ponedjeljak u britanskom podne) preko 3,6 milijuna ljudi.

Vlada obećaje svakome tko skupi više od 10 tisuća da će dobiti odgovor. Mnogi koji su potpisali nemaju pravo glasa u Britaniji, ali sigurno nas je više od 10 tisuća koji imamo. Neki vjeruju da ćemo sad živjeti u čardaku ni na nebu ni na zemlji, ali to je teško vjerovati jer je, kako rekoh, u toj vezi dvoje, a i - ukoliko dobro razumijem članak 50. - nakon dvije godine od referenduma rastava braka događa se automatski.
    
Leave kampanja uspješno se igrala sa strahom od imigranata (naročito u dijelovima države koje imigranta uživo nikada u životu nisu upoznali) i romantiziranjem britanske kolonijalne povijesti. Pobornici odlaska čak su - što mi je jednako nevjerojatno i sumanuto kao i ova ideja o poželjnim "seksi" imigrantima - uspjeli neke "kolonijalne" imigrante (Indija, Pakistan, Bangladeš...) uvjeriti da je njihova osobna situacija sve gora zbog novih EU imigranata. Kao da strastveni "leave" pobornik, ultra desničar, mrzitelj svega stranoga, Ukipovac Nigel Farage ima baš njihovu dobrobit na pameti kad urla kako Poljaci i ostali nisu dobrodošli.

Nigel Farage hladno je priznao da su lagali u kampanji
Nigel Farage hladno je priznao da su lagali u kampanji
Taj isti politički pustolov i ekstremist, ni par sati nakon objave rezultata, objavio je da je njegov tabor, eto, lagao rekavši da će 350 milijuna funti koje Britanija daje EU biti preusmjereni za NHS (nacionalni zdravstveni sustav). Točnije, da je bila "greška" tvrditi tako nešto. Ta je "greška", nota bene, histerično vrištala s double-decker crvenih autobusa "leave" kampanje koji su vozali cijelom državom. Neki su aktivisti "leave" kampanje, koji sat nakon Faraga, priznali da možda ipak baš neće moći održati ni obećanje o smanjenju imigracije. Nije ni čudo da su mnogi koji su glasali za izlazak zažalili.  

Ali naravno da naivci nisu jedini glasači "leave" kampanje. Kao što nije istina niti da su svi koji su glasali za odlazak rasisti, elitisti i mrzitelji imigracije. Apsolutno sam toga svjesna i... apsolutno ne marim. Osobno sam umorna od ideje da ovaj mali otok - kojega, da ne bi bilo zabune, volim, u kojem živim i kojem plaćam porez, koji školuje moju djecu i održava nas zdravim - vodi osjećaj vlastite grandioznosti i manjak prihvaćanja svjetske realnosti. Bio bi puno ugodniji za život kada bi shvatio da Velika Britanija jest bogata država i moćna ekonomija ali da je glorificirana prošlost u koju vječno gleda sa žaljenjem upravo to - prošlost. I to prošlost koja je nestala prije nego što su se priključili tadašnjoj varijanti Europske unije 1973.
    
I gdje smo sad? Agencija Associated press objavila je vijest o financijskim posljedicama izlaska uz sjajnu prvu rečenicu koju ovdje kradem: "Britanija je skočila. I sada luđački traži padobran." Budućnost uopće ne izgleda lijepo.