pegida2.jpg

- Žao mi je što sam naštetio interesima našeg pokreta i ispričavam se građanima koji su se osjetili uvrijeđenima – tim je riječima Lutz Bachmann, bivši osuđeni kriminalac i novopečeni aktivist njemačke desnice napustio položaj na čelu takozvanog pokreta Pegida, koji od listopada jača na istoku Njemačke.

Bachmannovu je političku karijeru prekinuo pogled Državnog tužiteljstva na njegov Facebook zid, na kojemu je strance i izbjeglice u jednom starijem postu nazvao „smećem“ i „stokom“, te još postavio vlastitu sliku na kojoj pozira s karakterističnim razdeljkom i brkovima Adolfa Hitlera – dovoljno da tužiteljstvo protiv Bachmanna, koji je još pod uvjetnom kaznom, pokretene istražni postupak. Kako je javila glasnogovonrica pokreta, Kathrin Oertel, Bachmann je nakon duže sjednice organizacijskog tima odlučio napustiti vodstvo. Istu večer, pristaše su demonstrirale u Leipzigu, u mnogo manjem broju od očekivanog, na prosvjedu koji je završio i fizičkim sukobima s policijom i novinarima.

Bachmann u imbecilnom izdanju
Bachmann u imbecilnom izdanju
Mnogi se njemački mediji sada pitaju jesu li Bachmannov neslavni odlazak i događaji iz Leipziga početak kraja događanja „naroda“ na istoku Njemačke. Tisuće ljudi – na posljednjem prosvjedu preko 20.000 – svakog ponedjeljka u Dresdenu, glavnog gradu istočnonjemačke pokrajine Saske, već tjednima izlaze na ulice. Pod pompoznim imenom „Europski patrioti protiv islamizacije zapada“ (Pegida), prema vlastitim navodima uvrštavaju se u tradiciju „demonstracija ponedjeljkom“ koje su u zadnjem stadiju Njemačke Demokratske Republike pogurale režim preko ruba. Za razliku od tadašnjih prosvjednika ponedjeljkom, koji su na ulicu izašli protiv diktature, novi „šetači“ imaju nešto protiv demokracije –u obliku kakav vlada u Njemačkoj, u kojoj se, kako tvrde, ne osjećaju više kod kuće. Imaju nešto protiv političkih institucija, intelektualnih elita, medijskog mainstreama i, ključno, protiv useljenika. Sami sebe zovu „narodom“, što je također posudba od bivših prodemokratskih prosvjednika, koji su 1989. godine izvikivali: „Wir sind das Volk!“ - „Mi smo narod“.

Pod sličnim parolama pokušali su se organizirati i u drugim gradovima u zemlji no s mnogo manje uspjeha – u Münchenu ih redovito brojčano nadjačaju protudemonstranti, pokušaj okupljanja u Berlinu nije vrijedna ni spomena, ni u Düsseldorfu, Kasselu, Hannoveru nije ih bilo u velikom broju. U Kölnu ih par stotina nije uspjelo prijeći most preko Rajne kojim su htjeli odmarširati do centra, gdje je nadbiskupija dala ugasiti svjetla koja osvjetljavaju poznatu gotičku katedralu kako ne bi imali spektakularnu kulisu.

Gledajući iz Kölna, istok se čini dalek. Ali, Njemačka je u posljednjih četvrt stoljeća već imala iskustva s događanjem desnice, prvo na istoku, pa i na zapadu – u valu desničarskog nasilja početkom devedesetih gorjeli su domovi za azilante u Rostocku, Hoyerswerdi, useljenici su ubijeni u Solingenu, Mölnu. - I ja spadam među one koji Pegidu na početku nisu baš uzeli ozbiljno. Za mene je Pegida isprva bila čisti istočnonjemački fenomen. Još se dobro sjećam devedesetih, kad su prvo na istoku, a zatim i na zapadu, gorjeli domovi za azilante, a većina istočnih Nijemaca bila je toliko masivno ksenofobna, da dugo nakon pada Berlinskog zida čovjek nije mogao bez rezervi s turskim novinama u ruci sjesti na tramvaj u istočnom Berlinu – priča primjerice Ayca Tolun, novinarka njemačko-turskog porijekla, urednica na radi-televiziji WDR. - Istočni Nijemci, naročito u nižim slojevima, još uvijek su vrlo nezadovoljni životom. Još uvijek imaju malo iskustava s useljenicima i zahvaljujući novijoj povijeti jednu relativno jednostavnu sliku svijeta, koja dosta lako odskliže udesno – kaže Tolun.

Već tjednima, otkad traju dresdenske „šetnje“, javnost i politika lome se oko toga kako odgovoriti „narodu“: ignoriranjem, ismijavanjem, racionalnim argumentima? Treba li uzeti prosvjednike ozbiljno ili ne? No, kako to biva s masovkama ovakvog tipa, za sada se stvari razvijaju bez obzira na reakcije politike. Političari svih parlamentarnih stranaka prosvjede su osudili, mediji i znanost podsjećaju na činjenice. Ali, da reagira na činjenično stanje, Pegide ne bi ni bilo. U dijalog s „političkim elitama“ za sada ne ulazi, kontakte s „lažljivom štampom“ principijelno izbjegava, a nije jasno niti tko bi u ime pokreta trebao govoriti.

Lutz Bachmann: Osuđivani kriminalac vodio je Pegidu
Lutz Bachmann: Osuđivani kriminalac vodio je Pegidu
Pegidu je dakle donedavno vodio taj Lutz Bachmann, 41-godišnji sin dresdenskog mesara, osuđen svojedobno zbog tjelesne povrede, provale i krađe na trogodišnju zatvorsku kaznu, pred kojom je pobjegao u Južnu Afriku, gdje je živio pod lažnim imenom. To što je iz Južne Afrike, kad je otkriven, deportiran u Njemačku, Bachmann inače na svom Facebook profilu navodi kao svijetli primjer kako se treba postupati sa strancima koji krše zakon – marš kući! U protivnom bi naime mogli ponovo prekršiti zakon, to najbolje zna sam Bachmann, koji je nakon zatvora još dva puta uhićen (s 40 g i 54 g kokaina), za što mu uvjetna kazna ističe u veljači. Kaznu zbog neplaćanja alimentacije za sina odradio je još lani. Logično, Bachmannov je problem islamizacija Njemačke.

Kao i druge zapadnoeuropske zemlje s velikim useljeničkim stanovništvom, i Njemačka je suočena s problemom radikalizacije dijela mladih muslimana. Sigurnosne službe procjenjuju da broj pristaša ultrakonzervativnog salafizma raste i da ih trenutno u Njemačkoj ima preko šest tisuća. Služba za zaštitu ustavnog poretka broji oko 400 njemačkih islamista koji se trenutno u redovima IS-a bore u Siriji i Iraku, premda je stvarna brojka vjerojatno veća. No, to je, kao i u drugim useljeničkim zemljama, problem koji se odnosi tek na dio muslimanskog stanovništva i čiji se uzroci ne mogu svesti na pojednostavljena objašnjenja o nekakvoj muslimanskoj predodređenosti na mržnju prema otvorenom društvu. U Njemačkoj živi oko četiri milijuna muslimana, odnosno pet posto stanovništva, od toga oko polovica s njemačkim državljanstvom - većinski su to useljenici iz Turske i njihovi potomci.

S obzirm na brojke, bivši njemački predsjednik Christian Wulff u govoru povodom 20. obljetnice Njemačkog ujedinjenja 3. listopada 2010. godine rekao je kako je, nakon što je spomenuo kršćanske crkve i židovstvo, i „Islam dio Njemačke“. Mnogi muslimani u zemlji i danas Wulffa zbog toga zovu „svojim predsjednikom“, no u svojoj stranci, Demokršćanskoj uniji CDU, Wulff si je time iskopao vlastiti grob. Tko danas o Wulffu porazgovara s politički zainteresiranim useljenikom turskog porijekla, neće morati dugo čekati, a da se ne isplete teorija zavjere o tome da je Wulff koji je nedugo kasnije morao dati ostavku zbog korupcijskog skandala, zapravo srušen zbog te svoje izjave. I kancelarka Angela Merkel (CDU) ovih je dana ponovila tu izjavu, i kao i Wulff najviše su je napali iz vlastite stranke.

To da je Islam dio Njemačke, s obzirom na statistiku i nije neka revolucionarna spoznaja, pa ipak, Islam je posljednjih godina postao neka vrsta šifre za kulturnu nespojivost. Thilo Sarrazin, političar SPD-a, te iste 2010. godine objavio je knjigu „Njemačka uništava samu sebe“ čija je glavna teza bila da muslimanski useljenici sa svojim visokim natalitetom i niskom razinom obrazovanja uništavaju njemački socijalni sustav. Knjiga je postala jedan od najvećih njemačkih posljeratnih bestsellera, a Sarrazinov uvrijeđeni komentar o tome da se u diktaturi politički korektnih medija „valjda još smije nešto reći“, postao je leitmotivom nezadovoljstva i difuznog straha od promjene. Isto to neprijateljstvo prema organiziranoj politici, medijima, akademskim elitama, i općenito društvenim promjenama definira i temeljni stav prosvjednika Pegide – osjećaj da nitko ne sluša mišljenje malog čovjeka, naročito s istoka zemlje, onaj glas stvarnosti s kojom mediji i komentatori više nemaju dodira.

Prosvjed protiv Pegide u Kölnu
Prosvjed protiv Pegide u Kölnu
U Njemačkoj živi oko sedam milijuna ljudi stranog državljanstva, no stvarnu sliku čini ukupna brojka od preko 16 milijuna ljudi takozvane migracijske biografije, brojka koja uključuje i one koji su njemačku putovnicu naknadno dobili ili potječu iz obitelji stranog porijekla. Premda se ne radi o strancima, to su ljudi koji u svakodnevnom životu provode transnacionalne prakse – jednostavnije rečeno, oni možda drugačije izgledaju od prosječnog Nijemca, možda su odgojeni višejezično, možda često putuju u neku staru „domovinu“, konzumiraju medijske sadržaje i iz Njemačkoj i iz inozemstva, ili pak navijaju za neki talijanski, hrvatski ili portugalski nogometni klub. Dakle, bez obzira na stupanj obrazovanja, radno mjesto ili politički stav o useljavanju, oni žive život koji nadilazi pojmovni okvir nekakve zatvorene kulture „zemlje domaćina“ jasno definiranih rubova.

I dok u golemoj većini stanovništva Njemačke postoji tolerantan i otvoren stav prema toj mješavini, koja se smatra normalnošću, u dijelu zabava prestaje kad se počne raditi o preraspodjeli resursa poput socijalnih pozicija ili radnih mjesta - tada na tapetu izlaze pitanja kulturne razlike ili nespojivosti životnih stilova. I profesor Andreas Zick, član Vijeća za migraciju, skupa osamdesetak njemačkih znanstvenika, koje se oglasilo ovih tjedana, ukazuje na to da je „vrijeme da prihvatimo da koncept ethnički homogene nacionalne države ne postoji već barem 30 godina“. Zick smatra da Pegida nije izraz samo ekonomskih i socijalnih strahova, već čistih predrasuda, pri čemu Pegidaši sumnjaju u funkcioniranje demokracije i pokazuju neprijateljstvo prema Islamu, koje ne proizlazi iz stvarnosti niti iz kontakta s Islamom ili općenito strancima.

I zaista, u prvoj empirijskoj studiji koja je pokušala izraditi psihogram pristaša Pegide, a koju je provelo Tehničko sveučilište u Dresdenu, glavni razlozi nezadovoljstva njemačkom politikom prema useljavanju su, prema navodima ispitanika, strah od gubljenja nacionalnog identiteta, strah od socijalno-ekonomske štete, zabrinutost zbog visoke stope kriminala i odbijanje Islama i muslimana, što je navelo preko 40 posto ispitanih. Kao što je poznat fenomen da se jak antisemitizam često bilježi u zemljama gdje Židova skoro ni nema, tako ni Islam nije prvi na popisu problema koji padaju na pamet kad se razmišlja o Saskoj. Pokrajina broji tek 0,1 posto muslimana, odnosno čitavih 4.000 ljudi. Ako dakle u Dresdenu na ulicu izađe 20.000 ljudi, to je petoro prosvjednika po jednom muslimanu, koji ih ugrožava islamizacijom.

Pristaše Pegide spas vide čak i u Putinu
Pristaše Pegide spas vide čak i u Putinu
No, u Pegidinim šetnjama zapravo se uopće ni ne radi o muslimanima – Islam je ovdje zajednički nazivnik, nekakav kod za ono što prosvjednicima u životu ne odgovara. Masa prosvjednika vrlo je heterogena pa iako ih većina tvrdi da nisu desničari, na prosvjedima u mnogim gradovima prominentne su pozicije imali policiji poznati neonacisti i funkcioneri desničarske NPD ili drugih skupina. Tu su i pristaše sve uspješnije stranke Alternativa za Njemačku, koja, osnovana kao stranka koja odbija euro, danas okuplja nezadovoljnike svih boja, koje ujedinjuje distanca prema Europi i često ksenofobni stavovi. No, u Dresdenu je, tako je pokazala studija, većinski zastupljena takozvana građanska sredina. Tipičan demonstrant Pegide iz srednjeg je sloja, ima 48 godina, muškog je spola, vjerski neopredijeljen, i nevezan za neku političku stranku. Rezultati studije koju je proveo tim politologa prof. dr. Hansa Vorländera time proturječe raširenom mišljenju da protest nose penzioneri i nezaposleni – naprotiv, tipičan Pegidaš je obrazovan, ima radno mjesto i plaću višu od saskog prosjeka.

Stvarni motivi sudjelovanja u prosvjedima, tako barem pokazuje dresdenska studija, imaju malo veze s Islamom: samo četvrtini je glavni razlog šetanja opasnost od „islamizacije zapada“, dok je glavni motiv općenito „nezadovoljstvo politikom“. Ispitanici osjećaju dubok jaz između masovnih medija i etablirane politike s jedne, i problema građana i „volje naroda“ s druge strane, a na trećem mjestu je bazično neprijateljstvo prema useljenicima i azilantima. Drugim riječima: nekakvo difuzno nezadovoljstvo prilikama i banalna ksenofobija, duboko usađena odbojnost prema političkim i intelektualnim elitama u zemlji.

To da se takvi osjećaji javljaju baš na istoku zemlje, moglo bi imati veze s novijom poviješću, smatra politolog Werner Patzelt s Tehničkog sveučilišta u Dresdenu, koji to opisuje strahom od oduzimanja glasa. – Mnogi osjećaju da su ostavljeni iza, da nisu reprezentirani, a to budi sjećanja na DDR. Ni tada sistem nije slušao čovjeka. Ta parola, Mi smo narod, zapravo je usklik: Slušajte nas, nemojte nas ignorirati – smatra politolog Patzelt. Pri tome se retorika ovdje kreće unutar tradicionalnog populističkog spektra: u sukobu između „onih gore“ i „nas dolje“. I glasnogovornica pokreta Kathrin Oertel, koja se tek nedavno pojavila u javnosti i koja će očito zamijeniti Bachmanna, potvrdila je da je Pegdina „krenula dalje“. Prema Kathrin Oertel, ne radi se više samo o islamizaciji, već o zastoju politike, o tome da građani nemaju mogućnost sudjelovanja u odlukama, da se određene teme tabuiziraju, ponajviše stranci, integracija, azil.

Kathrin Oertel mogla bi naslijediti Bachmanna
Kathrin Oertel mogla bi naslijediti Bachmanna
I dok si građani koji simpatiziraju s Pegidom moraju dopustiti pitanje zašto šetaju ulicama Dresdena zajedno s desnim ekstremistima, na kraju će možda upravo Alternativa za Njemačku uspjeti kanalizirati dio tog nezadovoljstva. – Tad će to barem biti u sklopu jedne stranke unutar demokratskih struktura. Malo borbene retorike možda će probuditi pozaspale parlamentarce Velike koalicije. Zašto se demokracija, toliko čvrsta kao što je naša, tako boji političkog sukoba? Svaki stranački kongres, bilo koje stranke, počinje rečenicom: ne želimo se svađati. Stvarno dobijete osjećaj da je to najvažnije u njemačkoj politici – kaže novinarka Andrea Oster, koja na radiju WDR vodi udarnu informativnu emisiju.

Kako god se na Pegidu gledalo – kao na prolaznu pojavu, istočnonjemačku anomaliju ili problem zasićenosti političkim institucijama – činjenica je da u ovom trenutku ona ukazuje na jaz u društvu. Andreas Zick smatra da će ubuduće takvi konflikti, koji su dio demokracije, postati još radikalniji kako društvo bude postajalo sve otvorenije. Protiv ovakvih pojava pomaže samo građanski angažman i neke od osnovnih pretpostavki demokratskog života, a to je da si svatko mora postaviti pitanje kakvim se vrijednostima vodi. - Slično kao i u prošlosti, prilikom rasta desnog ekstremizma, građansko društvo se mora pokrenuti i ponuditi alternativu. Dakle, upitati se: Kakvo društvo želim i što sam spreman za njega napraviti? Vidimo na primjeru gradova poput Kölna, koji imaju vrlo jaku multikulturnu kulturu, jaku lokalnu demokraciju, da je to većinska vrijednost. Nitko nije sam po sebi dobar demokrat, za to se nešto treba i napraviti - kaže Zick, profesor Sveučilišta u Bielefeldu.

U međuvremenu se u Njemačkoj i formirao protupokret Pegidi, rašireno je odbijanje njezinih stavova, na socijalnim mrežama obiluju stranice koje ih ismijavaju ili napadaju. Dok je možda pretjerano pretpostaviti da Pegida danas mogla dovesti do slične dinamike kakvom je devedesetih godina narastao pokret protiv stranaca, kad je radikalizirani desni rub krenuo u nasilje, pitanje jest kamo s tim velikim potencijalom nezadovoljstva. - Bojim se da će, kad se Pegida s vremenom slegne, na dnu ostati talog koji se sposoban za sve. Ono što me zabrinjava jest pitanje je li Njemačka u ovom času također spremna za desničarsku stranku ili pokret, poput primjerice Front National u Francuskoj. Njemačka je dosada bila pošteđena takvih ekstremnih političkih pokreta, ali Pegida bi, mislim, mogla biti početak takvog razvoja – smatra novinarka Ayca Tolun.

 

Profesor Andreas Zik: Pegidina definicija Zapada plitka je i romantična

Profesor Andreas Zik sa sveučilišta u Bielefeldu
Profesor Andreas Zik sa sveučilišta u Bielefeldu
Profesor Andreas Zik voditelj je Instituta za interdisciplinarno istraživanje konflikta i nasilja pri Sveučilištu u Bielefeldu i jedan od vodećih stručnjaka za istraživanje rasizma i ostalih oblika diskriminacije i neprijateljstava u društvu. Profesor Zick je član Vijeća za migraciju koje je proteklih tjedana više puta istupilo povodom demonstracija Pegide. Za trusty.hr govorio je o najnovijim spoznajama o tome tko su zapravo pristaše Pegide:

Prema mojim spoznajama, srž čine „radikalni besposličari“ i „desno-ekstremni agitatori“. Imamo mobilizatore koji to organiziraju i koje ujedinjava slika islamske prijetnje kao i premisa da ih se nedovoljno uzima u obzir te da je demokracija propala. Zatim imamo akcijske skupine kao Politically Incorrect, sve više simpatizanata stranke Alternativa za Njemačku, desno-ekstremne navijače kluba Dynamo Dresden, desne populiste, kao i bivše demonstrante ponedjeljkom. Tu su i Pegida-turisti iz okolice, dakle skupine koje sad onamo putuju i demonstriraju jer je Dresden postao mjesto u kojemu se kanalizira anti-islamsko raspoloženje. K tome dolazi još jedna skupina: ljudi koji Pegidu podržavaju u virtualnim mrežama, ali fizički ne dolaze na demonstracije. Ti su ljudi izuzento aktivni utorkom nakon „šetnje“ i predstavljaju masivnu mrežu podrške koju ne vidimo. Ipak, to će se promijeniti jer će ondje sve više političkih skupina tražiti pravo na govor. Vidjet ćemo da će Alternativa za Njemačku ondje tražiti svoje mjesto. I desni ekstremisti ondje će se pokušati jače pozicionirati.
 
Je li to novi njemački minstream, srednji sloj koji se osjeća ugrožen ili pak rubna pojava?

Prema našoj studiji „Krhki centar – neprijateljski mentaliteti: desnoekstremni stavovi u Njemačkoj“, potencijal rubova u centru društva je velik. U ljeto 2014. godine smo reprezentativno ispitali preko dvije tisuće građana. Prema studiji, mnogi građani žele se uključiti u političku diskusiju, ali istodobno imaju i sve jači osjećaj da politika njihovo mišljenje ne čuje. Pod time naravno podrazumijevaju i svoja mišljenja koja su neprijateljska prema ljudima, koja se distanciraju od Europe i koja su djelomično desno-ekstremna. Nadalje smo ustanovili, da dobrih 18% ljudi simpatizira s idejama Alternative za Njemačku, i da oni upadaju u oči stavovima koji su desno-ekstremni, neprijateljski prema ljudima i distanciraju se od Europe, i – tu postaje zanimljivo – stavovima koji sliče onima ne-glasača. To je veliki rezervoar, u kojemu Pegida može pecati. Ja ih dakle ne držim rubnom pojavom. To je pojava koja je izrasla iz centra i u njemu je stvorila jedan od rubova.

O čemu se zapravo radi: o strahovima za društvene pozicije, banalnom rasizmu ili predrasudama?

Radi se o moći i dominaciji bijelog, njemačkog, većinskog društva. Radi se o tome da se useljenici trebaju prilagoditi ovoj skupini, kako bi se nacionalni identitet, koji je navodno u opasnosti, mogao sačuvati. Radi se o poslušnosti i podčinjavanju vodećim vrijednostima i normama, koje Pegida definira: dakle, kršćanskom zapadu u jednom prilično plitkom i građansko-romantičnom obliku, koji pak sadrži agresivne crte, pa ne može izdržati i ne dopušta Islam.

Je li to zaista „pokret“, odnosno koliko ga ozbiljno moramo uzeti?

Pokreti se različito definiraju. S obzirom na skupine koje ondje pronalaze organizirano mjesto, s obzirom na vremensko razdoblje – već 13 tjedana – i s obzirom na novi stupanj institucionalizacije, to se može pretvoriti u pokret. Ali, budući da desni ekstremisti izvan Dresdena torpediraju stvaranje zajedničkog pokreta, trenutno se radi samo o lokalnom pokretu. Trenutno nema teme koja bi više polarizirala društvo od islamističkog terorizma. To je potencijal za pokret. Ali, tek ćemo vidjeti kako će se sve to organizirati, ali može se i dogoditi da se sve raspadne. Osim toga, zanima me što će se dogoditi kad ponovo počne sezona Bundeslige i kad budemo imali druge alternativne priredbe. U svakom slučaju će do 12. i 13. veljače ići dalje, to je dan sjećanja na bombardiranje Dresdena. Tad će u Dresdenu biti svega, jer će i protudemonstracije biti jake.

Kako se suočiti s Pegidom?

Građanskom hrabrošću: biti na oprezu, točno interpretirati Pegidu, preuzeti odgovornost, dakle demonstrirati protiv Pegide i propagandu učiniti vidljivom kao takvu, odabrati pravu strategiju - tko je mlad i kreativan, na internetu, na protudemonstracijama, a tko je stariji neka s drugima razgovara o svemu. I progovoriti, ako se neka tolerantna izjava diskriminira kao „politički korektna“, naglasiti je tim jače. Osim toga: ići onamo gdje se napada ljude, gdje trebaju podršku. Najjači demokratski pokret koji smo vidjeli proteklih godina, bili su projekti za demokraciju i spremnost na pomoć civilnog društva za izbjeglice i tražitelje azila. Integracija i raznolikost najviše pomažu. Tamo gdje je okoliš raznolik, kao na primjer u Kölnu, Düsseldorfu ili Duisburgu, ekstremne skupine koje se igraju predrasudama, teže prolaze.