filmomania_mr.turner2.jpg

Odlični su "Tom na farmi", "Oblaci nad Sils Marijom" i "Mr. Turner" a indonezijska akcija „Raid 2“ bio je vizualno najatraktivniji film smotre

Osma po redu MAXtv filmomanija održana je u razdoblju od 18. do 28.rujna ove godine u zagrebačkom kinu Cineplexx Centar Kaptol. Tako je domaćoj publici pružena prilika da pogledaju neka od ostvarenja koja su tek nedavno premijerno prikazana na najprestižnijim svjetskim festivalima. Također, u većini slučajeva radi se o filmovima, koji ako se jednom i nađu na redovnom repertoaru nekog od hrvatskih multipleksa , tamo neće dugo zadržati.

"Joe" je drama s napokon dobrim Nicolasom Cageom
"Joe" je drama s napokon dobrim Nicolasom Cageom
"JOE" je američka drama gdje glavnu ulogu tumači Nicholas Cage što ga sigurno, uz  "Mr. Turnera" i "The Raid 2", za širi spektar publlike čini  najzanimljivijim filmom prikazanom na Kaptolu. Cage je vrlo dobar kao bivši zatvorenik dobrog srca i grube vanjštine koji postaje zamjenski otac i uzor 15-godišnjem dječaku iz disfunkcionalne obitelji. Sam opis radnje zvuči kao već toliko puta viđeni klišej, no to nije glavni problem. Redatelj David Gordon Green kao da eksploatira tamnu stranu američkog juga. I sam Green je južnjak, no on na Texas gleda onako kako prosječni zapadnjački turist vidi zemlje trećeg svijeta, te pritom sve pokušava učiniti što je više moguće tamnijim, depresivnijim, i “južnjačkim, te tako guši svaku mogućnost da stvori nešto stvarno autentično ili životno. Takav pristup “Joe” čini poput posjeta nekom zamišljenom teksaškom muzeju “krvi, znoja i suza”, umjesto da u njemu osjetimo prave ljude, a ne samo njihove obrise ili ideje o njima.

 

"Raid 2": Borilačke scene dovedene do savršenstva
"Raid 2": Borilačke scene dovedene do savršenstva
"THE RAID 2: BERNADAL" nastavak je “The Raid: Redemption-a”, indonezijskog akcijskog filma, koji je postavio nove standarde makljaže u žanru. Tu treba spomenuti još i bolju prethodnu suradnju ove dvojice u “Merenatu”, no to djelo nije odjeknulo poput Raida, koji se uzdigao do gotovo kultnog statusa, a afficionadi akcijskog filma dobili su novog heroja u Iku Uwaisu. Garreth Evans i njegov glavni glumac predstavili su svijetu novu borilačku vještinu, malezijsko-indonezijsku mješavinu svega i svačega zvanu silat, vizualno dovoljno atraktivnu, a brutalno učinkovitu. Nastavak sadrži bez ikakve dvojbe, najbolje scene tučnjave koje sam vidio na filmu, u svim kombinacijama i svim lokacijama sa svim oružjima i oruđima koje vam padaju na pamet. No, Evans je ovdje želio snimiti ne samo veliki akcijski film, već i ultimativnu gangstersku ep/dramu, što mu se odbilo u glavu. Možda mu još nije vrijeme za to, ako će ikad i biti. Radnja je konfuzna, nedorečena, iako sadrži nekog šarma koju crpi iz atmosfere koje podsjeća na “Only god forgives”.

Mr. Turner: Uloga života Timothyja Spalla
Mr. Turner: Uloga života Timothyja Spalla
"MR. TURNER" je vizualno i produkcijski najraskošniji film britanskog majstora Mike Leigha. Organizatori filmomanije računajući na temu i glasovitog redatelja, kao i na najavljene nominacije za Oscara, stavili su ovaj film isključivo u večernji termin, i tako ga istakli kao svog favorita ovog programa. Mike Leigh je najbolji svjetski redatelj za drame “malih ljudi”, a njegovo srce i simpatije su uvijek na strani gubitnika i poraženih. Biografske filmove, osim par časnih izuzetaka (npr “Life of Petter Sellers) smatram najdosadnijim žanrom. Najveća greška je što u dva sata filmaši pokušavaju ispričati cijeli život osobe, a pritom rješenja bivaju predvidljiva. No, kako među ljudima vlada i uvijek je vladala fascinacija slavnim osobama, tako će i štreberskih ekranizacija života slavnih biti još mnogo. Leigh je prekvalitetan redatelj da bi lagano pao na tim greškama.Njegov biografski film je o Williamu Turneru, engleskom slikaru 19.stoljeća, koji je bio preteča impresionistima. Briljantni Timothy Spall igra ovdje ulogu života, a scenografija i kostimi su savršeni.

Leigh je već ranije u “Topsy -Turvyu” i “Veri Drake” pokazao kako se dobro snalazi i u dramama smještenim u odmaklim vremenima, no u tehničkom i vizualnom pogledu ovdje je otišao korak dalje.Poput slikama impresionista ovom filmu bi se trebalo vračati više puta, kako bi se neki filmske fotografije i vizualni detalji pomnije upili. Turner ovdje nije nimalo karizmatičan, a kakav bi u pravilu trebao biti subjekt biografske drame. Najčešće se glasa svinjskim groktanjem i sličnim onomatopejama, naprasit je, neugodan... Leigh je snimio dobru biografsku dramu, no filmu nedostaje onaj čarobni sastojak koji dijeli dobar film od izvrsnog, kao što je bio briljantni prethodnik “Another year”. Genijalnost i umjetnička vizija koju je Turner nedvojbeno imao nije ovdje doprla do gledatelja, a to je najveća mana ovog filma.

Odličan "Tom na farmi" wunderkinda Xaviera Dolana
Odličan "Tom na farmi" wunderkinda Xaviera Dolana
“TOM NA FARMI” vrlo je dobar triler kanadskog “wunderkinda” Xaviera Dolana. Ovaj 25-godišnjak je filmski autor u punom smislu te riječi. Beskompromisan, zaokupljen svojim temama, naivan, mlad i buntovan. “Laurence Anyways” je pokazao o kakvom se talentu radi, no film je isto tako patio od pretjerane hiperstiliziranosti, pompoznosti, poput onih mladih bendova koji žele staviti što više pjesama na svoj debi kako bi pokazali što sve mogu i koji su im uzori, te tako uguše slušatelja. Navedeni film je bio baš takav, nije dozvolio gledatelju da misli, već ga je histerični napadao svojim rješenjima. “Tom na farmi” je žanrovski film i Dolan se primoran autocenzurirati, kako bi ispričao priču što ekonomičnije. Tada i njegova ekstravagantna rješenja dobivaju smisao i postaju zanimljivija. Atmosfera ovdje podsjeća na Chabrola, i njegovo nasilje i prijetnje koje čuče ispod kultivirane građanske vanjštine. Ovdje se ne radi o građanskom sloju, već o provinciji, no osjećaj je sličan. Dolan tumači i glavnu ulogu filmu, a seksualna privlačnost, nasilje i mazohizam na kanadskoj farmi postaju sinonimi.

"Zbogom jeziku" je Godardov 3D eksperiment
"Zbogom jeziku" je Godardov 3D eksperiment
“ZBOGOM JEZIKU” francuskog redatelja legendarnog Jean Luc Godarda uistinu nije iskustvo za svakoga. I time sam čak i premalo rekao. Sniman u 3D-tehnici, eksperimentalni je esej-igrani film. Godard je egoist, manipulator, filmski fanatik, genijalac, i ne slažem se s mišljenjem mainstream kritike koji ova film naziva provokacijom, pukim testiranjem koliko gledatelj može podnijeti. Naravno, ima i toga, no ono najbitnije je redateljevo istraživanje mogućnosti 3D tehnologije. Ovdje glumci često izgledaju bolje nego u skupim 3D spektaklima, ljubičasta boja u filmu jedna je od najljepših stvari koje sam vidio u posljednje vrijeme, a neke scene su snimane dvjema kamerama postavljene jedna nasuprot drugoj dok redatelj širi udaljenost između leća: jedna se kreće polako lijevo ili desno, dok druga stoji na mjestu.

Tako se u vašim 3D naočalama slike isprepliću, i primorani ste zažmiriti na jedno oko i odabrati koju scenu gledati. Scene se u filmu izmjenjuju hiperaktivno, ponekad nepovezano, uz stalne citate književnika, političkih teoretičara... Odnos Rusije i Europe, važnost jezika, komunikacija...Sve to je natrpano u 70 minuta trajanja. Iako se čini da bi “Zbogom jeziku” trebalo pogledati još jednom da bi se sve te reference pohvatale,  primarni napad na gledateljeva osjetila ono je što kod Godarda najviše intrigira. No, to nije redateljev test za gledatelja već test za kinematografiju i sam film kao njemu najvažniji medij.

"Oblaci nad Sils Marijom" među boljima na smotri
"Oblaci nad Sils Marijom" među boljima na smotri
"OBLACI NAD SILS MARIJOM" još jednog nadarenog Francuza Olivera Assayasa sa hrabrom Juliette Binoche, sve boljom Kirsten Stewart i nadolazećom zvjezdicom Chloe Moretz Grace, film je u kojemu je prikazano toliko toga odjednom i sve je uspješno; složeni odnosi između glumca, glumica i redatelja, hommage Bergmanovoj “Personi”, “behind the scenes” pogledi na filmsku industriju, generacijska bitka glumica, grubi podsjetnik o mijenjanju životnih uloga kako se stari. Ovo je vrlo dobro djelo talentiranog autora koji obožava film, napravljen za filmofile koji žive film, a Assayas jednako zastupa sve strane i sve škole misli, no zadnja scena ipak pokazuje na čijoj mu strani simpatije uistinu leže.

Robin Wright bolja je od filma "Kongres"
Robin Wright bolja je od filma "Kongres"
"KONGRES" Izraelca Arija Folmana po romanu Stanislava Lema još je jedan “film o filmu” i pitanju identiteta, no nažalost samo napola uspješan. Robin Wright, igra istoimenu gumicu koja već dugo vremena ne dobiva uloge, te živi u hangaru sa svojom djecom. Ponudi joj se šansa da njena karijera bude uskrsnuta, no ona tu ne bi imala nikakvu zaslugu. Naime, ako ona potpiše ugovor, Hollywood bi njen deset godina mlađi hologram mogao koristiti za kakve god projekte poželi, dok ona za to vrijeme ne bi smjela nigdje glumiti. Visoki honorari koji omogućuju lagodniji život ili gubljenje osobnog umjetničkog identiteta pitanje je koje se stavlja pred Robin.No, ovakvo stanje stvari, gdje glumci u budućnosti zasnovanoj na hladnoj tehnologiji postaju samo objekti u rukama redatelja ili studija, otvara zanimljivo pitanje - je li uistinu bilo bolje prije? - kada znamo da je Hitchcock rekao kako glumce treba tretirati kao stoku, a Bresson profesionalne glumce smatrao smetnjom u ostvarenju svoje vizije umjetnosti. Oni bi zasigurno uživali u pristupu ovoj tehnologiji. Prvi dio filma podsjeća na izvrsnu britansku seriju “Black Mirror”, dok drugi dio, onaj animirani, je naporna dosadna zbrka koja postaje svrha sama sebi. Svejedno, Robin Wright je sjajna.

Za kraj dva “feel good” filma. Prvi je “PRONAĐENA MLADOST” Aarona Katza i Marthe Stephans. Ovdje se ne događa baš puno. Dvojica prijatelja, bivših šogora, kreću na putovanje na Island. Jedan je umirovljeni američki doktor, ekstrovert, pun života, duhom mlad, drugi introvert, umjeren, zaposlenik u banci i u mladosti član orkestra. Ovo je film o prijateljstvu, old school verzija “bromance” filmova. Ugodno iskustvo sa pravim, ali i dobrim ljudima.

Sjajni glumci iz filma"Mi smo najbolje"
Sjajni glumci iz filma"Mi smo najbolje"
Onaj drugi je i najbolji film koji sam pogledao na filmomaniji, a to je “MI SMO NAJBOLJE” Šveđanina Lukasa Moodyssona, nastao po autobiografskom stripu njegove žene Coco. Moodysson vješto balansira između slatko-gorkog osjećaja rane adolescencije, a malene Bobo i Klara toliko su drage i zabavne, da je nemoguće film gledati bez osmijeha od uha do uha. Ima tu i trenutaka koji su bolni i neugodni kako odrastanje i mora biti, a njegove junakinje su često razmažene i sebične. Upravo ih te mane čine tako divnim stvorenjima. “Mi smo najbolje” je i film o punku, s izvrsnim soundtrackom, no kod Moodyssona punk nije nihilističko, antisocijalno, pa ni pretjerano aktivističko oružje u borbi protiv sistema, već jedini izbor zabave i izražavanja kretivnosti za inteligentne i znatiželjne švedske djevojčice. Izgleda, da najbolji filmovi o odrastanju zadnjih par godina, poput iranskog “Persepolisa”, nastaju po predlošcima ženskih autora stripova.