walk.jpg

Filmska sezona je na svome vrhuncu. Premda neke premijere kaskaju za svjetskim (poput novog filma Stevena Spielberga i biografije Steve Jobsa) hrane za filomofile ima u obilju. Premda vrhunci filmske sezone („Mad Max“ i „Sicario“, o kojima smo ovdje ranije pisali) nisu nadmašeni, evo pregleda nekih od najzanimljivijih filmova iz aktualne ponude.

MARSOVAC: Precijenjen i sterilan Scottov spektakl

„Marsovac“, znanstvenofantastični spektakl legendarnoga sir Ridleyja Scotta, kritika i publika dočekale su kao konačni povratak u formu tvorca prvog „Aliena“ i „Blade Runnera“. Tako spomenuti SF spektakl već nekoliko tjedana suvereno vlada američkim kinima. Matt Damon u filmu glumi astronauta Wheatleyja koji je tijekom misije ostavljen na Crvenom planetu te se mora osloniti na svoju inventivnost, domišljatost i duh kako bi preživio. Međutim, upravo duh i opipljivost situacije nedostaju filmu. Iza jednog od najreprezentativnijih prikaza znanosti na velikom platnu, kako su ga opisali stručnjaci, ne stoji jednako dojmljiv uradak.

Pokopani Scottov Counselor bolji je od Marsovca
Pokopani Scottov Counselor bolji je od Marsovca
„Robinson Crusoe u svemiru“ nema apsolutno nikakvu karizmu, a njegov je smisao za humor preziheraški. Još je gore s likovima na Zemlji, NASA-inim znanstvenicima koji bi trebali spasiti Wheatleyja. Lepršavost i duhovite replike trebale su poslužiti kao protuteža znanstvenoj strani priče kako sve ne bi ispalo suhoparno, no bez trunke ironije i s generičkim kastingom interakcija likova posve je nezanimljiva. Ipak, sve te manjkavosti bile bi probavljive da film ima trunku opasnosti ili da se barem kao u spektaklima Kurosawe ili Tarkovskoga osjete prašina, znoj i suze.

Ovako se sve doima poput NASA-ina sterilnoga promidžbenog filma, a flertovanje s kineskim tržištem je toliko očito da ispada uvredljivo za gledatelje.

Šteta što su u nebo uzdigli krivi film, budući da je Scottov „Counselor“ iz 2013 godine jedan od najboljih filmova posljednjih deset godina, a srednjostrujaški kritičari su ga sasjekli. No fragmentiranost filma  i besmislenost modernog života isprepletena s dijaboličkim zlom kartela, a koji tako savršeno korespondira s aktualnim vremenom bio je izgleda pretežak zalogaj za većinu.  

JASTOG – Briljantan s padom u završnici

Jastog je fantastičan do zadnje trećine
Jastog je fantastičan do zadnje trećine
Osim „Sherlocka“ i „Amoura 3D“ , filma sa najviše eksplicitnih snimaka seksa  u povijesti klasičnog filma argentinskog redatelja Gaspara Noe, najveće zanimanje publike koja je pohodila Filmomaniju  izmamio je „Jastog“. Filmovi Yorgosa Lanthimosa žive i umiru na konceptima, no nazvati posljednji uradak grčkog redatelja pukim eksperimentom bilo bi pogrešno.

Njegov treći film „Jastog“ velikim je dijelom briljantna komedija apsurda kao što je i okrutna satira društvenih odnosa. Lik kojeg tumači Collin Farrell, ovdje potpuno drugačiji od uobičajenog imidža mačo-muškaraca, živi u svijetu gdje je biti samac zabranjeno zakonom. Nakon što prekinete vezu, dobijete rok koji provedete u hotelu u kojemu morate pronaći srodnu dušu. U suprotnom vas pretvore u životinju prema vašem izboru.

Današnja zapadna civilizacija, s kojom ova distopija ima mnogo poveznica, u kojoj morate biti (glumiti) da ste sretni kako ne biste bili izopćeni iz društva, a ne imati stalnog partnera znači biti gubitnikom, za Lanthimosa jednaka je fašizmu. No nije mnogo blaži ni prema drugima. Oni koji se bore protiv takva poretka stvari bezumni su gerilci, jednako rigorozni i kruti kao i oni protiv čijeg se svijeta bore, a samci su slabići koji su, da osvoje partnera ili partnericu, spremni pregaziti vlastitu osobnost i uvjerenja. Premda je posljednja trećina filma konfuzna i opasno šteti ukupnom dojmu, 'Jastog' je film koji treba pogledati.

DNEVNIK JEDNE TINEJDŽERICE: Solidno uz dosta praznog hoda

Hrabri i iskreni prikaz intime
Hrabri i iskreni prikaz intime
„Dnevnik jedne tinejdžerice“ – jedan od najhvaljenijih filmova godine, dobitnik nagrada na filmskim festivalima u Berlinu, Sundanceu, Edinburghu i Palm Springsu izazvao je očekivano zanimanje domaće publike. Radi se o filmu rađenom prema stripu Phoebe Gloeckner, čija je redateljica Marielle Heller, a glavnu protagonisticu igra Bel Powley. Dakle, film u apsolutnoj ženskoj kontroli kako i priliči djelu o seksualnom i emocionalnom buđenju 15 godišnje djevojčice (premda glavna Powley koja ju glumi ima 23 godine).

Pri prikazu intime film je otišao vrlo daleko, na momente i puno iskrenije od većine američke produkcije u posljednje vrijeme, no neusklađen tempo i dosta praznog hoda „Dnevnik jedne tinejdžerice“ ipak ne svrstava u sam vrh kino ponude ove godine. Film koji se na trenutke čini poput „Djece sa kolodvora ZOO“, a na trenutke poput nešto radikalnijih filmova o odrastanju Johna Hughesa. Sve je to puno obećavalo, pa na trenutke i izgledalo hrabro i zanimljivo, no ranije spomenuti problemi sa održavanjem tempa, kao i nedostatak fokusa u završnici opasno šteti ovom solidnom uratku.

PUT DO SLAVE: Vizualno dojmljiva posveta akrobatu

Zemeckisovo ljubavno pismo New Yorku i Parizu
Zemeckisovo ljubavno pismo New Yorku i Parizu
U multipleksima diljem Hrvatske igra i „Put do slave“ američkog redatelja Roberta Zemeckisa koji se bavi avanturom života francuskog akrobata Philippea Petita koji je godine 1974 hodom po žici zamislio ispuniti prazninu između dva tornja World Trade Centra u New Yorku. Osim što se radi o ilegalnom, radilo se i o gotovo samoubilačkom pothvatu. Ekscentrični Francuz i samozvani genijalac u kontekstu ovakve sulude akrobacije idealan je materijal za filmsku ekranizaciju, te čudi kako osim nagrađivanog dokumentarca „Man on Wire“ do ovog filma nije bilo ekranizacija njegova života i djela.

Zemeckis ne upada u zamku biografskih filmova koji u dva sata pokušavaju strpati nečiji cijeli život, a pri tome gotovo u pravilu ispadaju dosadni i površni, nego se koncentrirao na jedan događaj u životu protagonista, a uzroke njegova stanja uma opisao tek kratkim crticama iz mladosti. Koliko je film o Petitovom pothvatu, toliko je Zemcksis  želio da film bude ljubavno pismo New Yorku i Parizu, a tome je pristupio snimajući gradove gotovo kao karikature samih sebe. Dok je takav pristup vizualno primamljiv kod građevina, pa i dočaravanju same atmosfere grada, u narativno-dramaturškom pogledu on je nešto problematičniji. Petite koga tumači Joseph Gordon Lewitt, nije dovoljno magnetičan da vodi film, a crna strana njegova bića samo je nagoviještena, a zatim i brzo zaboravljena. Ipak, maestralno snimljeni hod po žici, te tempo koji ne zamara gledatelja razlozi su zašto treba pogledati ovaj film.