KL-Skyline_Night_HDR.JPG

Putovati, istraživati i otkrivati nove destinacije i egzotične krajeve stvarno je fantastično. No što se dogodi kad nešto pođe po zlu? Kad se razbolimo, ili ozlijedimo? Tada definitivno želimo biti doma, gdje unatoč činjenici da zdravstvo nije najbolje na svijetu, imamo zdravstveno osiguranje i uslugu koja je ipak neusporedivo bolja nego u većini krajeva svijeta uključujući i Maleziju.

Antibiotik i za trovanje hranom

Prvi puta kad sam se razboljela ovdje u Maleziji, otišla sam u najbližu kliniku. Doktor je bio vrlo simpatičan, no nije mi baš bilo jasno kako on to dijagnosticira bolesti. Naime, ono što je bilo klasično trovanje hranom on je nekako odoka povezao s upalom mjehura i propisao mi antibiotik. U Maleziji ne dobiješ lijek u originalnoj kutiji u kojoj su i upute i puna doza (koja je valjda s razlogom u kutiji – ne jer se nekome baš učinilo da bi bilo fora staviti 12 tableta amoxicilina u kutiju). Liječnik slobodnom procjenom odredi koliko dana ti trebaš uzimati antibiotik (dapače, nekada nije ni siguran pa te pita bi li uzimala 3 ili 4 dana); i onda ti da, na primjer, šest tableta u plastičnoj vrećici. Da ne bi bilo da ti je propisao i naplatio samo jedan lijek, dat će ti još 3-4 koja nemaju veze s tvojim stanjem, ali tek toliko da račun bude veći.

Najvažnija pitanja bračni status i vjera

Kada je u pitanju bolnica tu se stvari znaju dodatno zakomplicirati. Kada prvi put dođeš u bolnicu na pultu moraju uzeti tvoje podatke. Onda slijedi čuđenje i živa rasprava među sestrama jer hrvatsku putovnicu još nisu vidjele, pa te pitaju odakle si. Ti kažeš da si iz Hrvatske, a one ni nakon detaljnog objašnjavanja ne znaju gdje je to. Ali to nije ni bitno, niti one to moraju znati – no čitati bi morale znati, a kad otvore hrvatsku putovnicu i pokušaju pročitati tvoje podatke imaju velikih problema. U hrvatskoj putovnici sve piše i na engleskom jeziku i jasno je što je tu ime, a što prezime, međutim, svaki puta, ma koliko se loše osjećala, kada trebaju moje podatke moram naglasiti kako se ne zovem HRVATSKO, već je to moje državljanstvo.

Komplikacije započinju već na prijemnom pultu
Komplikacije započinju već na prijemnom pultu
Da stvar bude bolja – uvijek je potrebno ispuniti formular na kojem se nalaze esencijalna pitanja bez kojih se zdravstveno stanje pacijenta naprosto ne bi moglo riješiti – poput religije ili bračnog statusa. To što imaš 39° temperaturu, sve te boli i padaš s nogu od slabine je manje bitno, ali samo probaj ne odgovoriti na ova krucijalna pitanja i nastat će potpuna pomutnja. Tako sam jednom pola sata zadnjim atomima snage objašnjavala i raspravljala o tome zašto sam u bolnicu došla sama i zašto moj muž (kojeg, eto, nemam) nije sa mnom.

Onda dođeš u ordinaciju kod liječnika (koji je tvoje podatke netom primio od spomenutih sestara) i prva stvar što te pita je: “Znači ti si iz Kolumbije?” (Colombia, Croatia – ista stvar, zar ne?). Zatim te pita što te muči, ti mu objasniš, i onda on bez ikakvih testova, analiza ili posebnog pregleda zaključi što bi to moglo biti i propiše ti neki konjski lijek koji će sigurno doprinijeti zdravstvenom stanju tvog želuca i jetre.

U svakoj klinici i bolnici ista je situacija s izdavanjem lijekova: nikada se ne dobije original kutija (iako platiš cijenu 3 puta veću nego što original kutija dođe), a koliko tableta će ti dati u plastičnoj vrećici ovisi o njegovoj potpuno osobnoj procjeni i trenutnoj inspiraciji. I za sve što te boli, za svaku tegobu, ma čak i za lakšu ozljedu daje se uvijek antibiotik (ovdašnji liječnici definitivno nemaju problema s posljedicama pretjerivanja s antibioticima).

Ipak, daleko najsmješnija situacija bila je kada me doktor za vrijeme pregleda, pred četiri medicinske sestre koje su također bile u prostoriji ispitivao o mojim religijskim uvjerenjima te me nakon rasprave poslao kući, zaboravivši pritom da bi bilo zgodno dijagnosticirati problem i propisati nekakvu terapiju.

Tu vrijede neka druga pravila

S obzirom na specifični način dijagnostike ovdašnjih liječnika počela sam se preko interneta savjetovati sa svojim hrvatskim liječnikom i slušati njegove preporuke. Nekako sam uvjerena da ako imamo neki zdravstveni problem potrebno je otkriti što je tome uzrok, a ne samo liječiti simptome bolesti koju nismo niti sigurni da imamo. Kad sam pitala malezijskog doktora zašto me nisu poslali na pretrage prije nego što su mi dali hrpetinu lijekova koji su još i pogoršali moje zdravstveno stanje, rekao mi je kako se te pretrage u Maleziji ne rade i kako su ovdje pravila drugačija. Baš i ne mislim da pravila medicine može određivati geografski položaj zemlje ili da unutar granica jedne zemlje mogu vrijediti drugačija pravila.

Cijena zdravlja u Maleziji

Konzultacije u bolnicama koštaju oko 300 kuna. Svaka daljnja pretraga (koju ćete morati učiniti samoinicijativno jer ovdje, rekli smo, liječnici ne vjeruju u pretrage) – poput vađenja krvi, urinokulture ili slično doći će vas dodatnih 200-tinjak kuna po pretrazi. A lijekovi? – Antibiotici su užasno skupi (augmentin sam platila oko 400 kuna), ali tablete protiv bolova, prehlade i slično mogu se naći u ljekarnama po cijenama sličnim u Hrvatskoj. No i dalje ostaje problem načina izdavanja lijekova i činjenica da ih nikada nećete dobiti u originalnoj kutiji ili originalnoj količini te da će vam liječnici propisati hrpetine lijekova za svaki problem bilo to zaista potrebno ili ne. Joj kad bi barem bilo moguće skoknuti do Hrvatske na pregled i vratiti se!

*Nika Bogdanić redovito objavljuje svoje priče sa putovanja i možete je pratiti na njezinoj facebook  stranici https://www.facebook.com/nikabogdanictravelogue?ref=hl ili na blogu http://nikabogdanic.wordpress.com