kuala_velika.jpg

Otkad sam stigla u Kuala Lumpur, cimer mi stalno govori: “Nemoj ići sama van navečer”; “Nikad ne nosi torbu na ramenu bližem cesti kad hodaš po gradu”; “Čvrsto drži torbu”… - naime njegovoj djevojci su dva lopova na motoru strgnuli torbu s ramena dok je hodala po gradu, a njemu je jedan na motoru pokušao iščupati mobitel iz ruke (fakat moraš bit super brz i spretan da to izvedeš i nije mu pošlo za rukom). I ja ga uvijek slušam, ali mislim si: pa proputovala sam toliko zemalja, solo s ruksakom na leđima i ništa mi se nije dogodilo. I stvarno uvijek pazim da nikad nemam putovnicu ili kartice sa sobom kad hodam po gradu, nego malo casha i to je to. I koliko god on to meni ponavljao, mislila sam da se to meni nikad neće dogoditi. Dok mi se nije dogodilo. U 13 sati jedne srijede, usred bijela dana, ispred policijske postaje. Pred gomilom drugih ljudi na cesti.

Napad pljačkaša na motoru

Otimanje torbica s motora čest je slučaj
Otimanje torbica s motora čest je slučaj
Večer prije izašla sam s cimerom i prijateljima i digla casha na bankomatu (obično dignem veću svotu odjednom jer je provizija uvijek oko 5 dolara neovisno o iznosu koji digneš – pa da uštedim), tako da je moj inače prazan novčanik bio nešto puniji. U 13 h idućeg dana izašli smo iz frendove zgrade (vrlo fancy zgrade u centru grada – 200 m od policijske postaje). On je hodao ispred mene kada mi je frajer na crvenom motoru pokušao iščupati torbu s ramena. S obzirom da svoju predivnu, vintage torbu koju sam kupila u second hand shopu u Maraisu, Parizu ne bih dala ni za što, pokušala sam je povući nazad – no taj mali azijski polumuškarac je ipak bio jači od mene, izgrebao mi ruku, iščupao torbu i odjurio.

Kad se tako nešto dogodi prvo nisi ni svjestan što se to točno desilo. Moja prva reakcija je bila da vičem jer sam mislila da bi ga netko (tipa policija – jer se to dogodilo ispred policijske postaje) mogla zaustaviti. Kad sam skužila da ništa od toga počela sam se smijati jer nisam znala što bi drugo. Kad sam skužila da se ne radi samo o mojoj vintage torbi nego da mi je unutra i mobitel, ključ od stana, kartica bez koje ne mogu ni ući u svoju zgradu i novčanik koji je jednom u 100 godina začudo bio pun - e, onda sam počela plakati.

Da scena bude više kao iz filma u tom trenu počeo je ogroman pljusak. Bilo mi je toliko svejedno da se nisam ni sklonila od kiše. A gdje da odem? U svoju zgradu ne mogu bez kartice i ključa, mobitel nemam da nekoga nazovem, a novaca nemam da sjednem u kafić. Sva sreća da je frend  koji je morao hitno na posao bio sa mnom pa mi je dao ključeve svog stana otkud sam mogla nazvati cimera. Iako bijesna, bila sam sretna što nikad ne nosim putovnicu i kartice sa sobom i što sam fizički OK (osim izgrebane ruke).

Zašto baš mene?

Bijela sitna žena u Aziji laka je meta
Bijela sitna žena u Aziji laka je meta
Biti opljačkan užasno je traumatičan osjećaj koji čovjeka ispuni gnjevom, a pitanje zašto su opljačkali baš mene, postavi si svatko od nas koji smo se našli u takvoj ekstremno neugodnoj situaciji. Na to pitanje u ovom slučaju, nažalost, postoji veoma jasan i precizan odgovor: jer sam bijela, sitna žena u jugoistočnoj Aziji. Biti bijele puti u ovom dijelu svijeta znači biti bogat, biti žena u ovom dijelu svijeta znači biti inferioran, biti sitna bijela žena u ovom dijelu svijeta znači laka meta (naime u jugoistočnoj Aziji baš i nema pravih opasnih muškaraca – to su polumuškarci koji izigravaju frajere samo kad naiđu na slabije od sebe i kada su brojčano nadmoćni).

Svaka strankinja koju sam ovdje upoznala prošla je kroz istu ili sličnu situaciju. Znam za dva slučaja gdje su djevojke nosile torbe preko oba ramena – pa im pljačkaši na motorima nisu uspjeli strgnuti torbe, ali su zato srušili te djevojke i ozlijedili ih pokušavajući ih opljačkati. Najdraža priča mi je ipak ona o djevojci iz Srbije koju su dvojica lokalnih polumuškaraca pokušali opljačkati po noći kad se vraćala kući, ali ta im se odluka pokazala prilično glupom. Ona ih je, naime, obojicu bez problema istukla i nonšalantno nastavila svojim putem.

Ono kad pomisliš  - A.C.A.B.

Iako nikada nisam bila neki fan policije, nikada nisam ni pretjerano razmišljala o njima. Dok mi nije trebala njihova pomoć – onda sam se uvjerila da A.C.A.B. natpisi po cijelom svijetu (“All cops are bastards”) nisu uvijek ispisani posve bezveze.

U policijskoj postaji 100 metara od mjesta zločina rekli su mi da se oni ne bave takvim slučajevima te da će po mene doći vozilo i odvesti me na drugi kraj grada gdje se radi zapisnik. Nakon što sam pola sata čekala vozilo prošli smo kroz cijeli grad s uključenom rotirkom (ne jer je moj slučaj bio hitan – nego jer se policajcima nije dalo čekati u prometu). U postaji su za pultom sjedile dvije policajke čiji stav nije bio: “Kako vam mogu pomoći i jeste li ozlijeđeni?”, nego takav da se osjećaš kao da si ti počinio zločin i sad si na ispitivanju.

Od policije nije bilo baš nikakve koristi
Od policije nije bilo baš nikakve koristi
Ne samo da ne znaju napisati policijski izvještaj (stvarno ne znam što ekipa radi u policijskim akademijama), nego je 35 od 45 minuta koliko je trajao taj šarmantni posjet bilo posvećeno pitanju religije. Naime na formularu koji sam morala ispuniti, kao i na svim formularima ovdje - dva krucijalna pitanja su: bračni status i religija (Bog zna da će to riješit slučaj nestale torbice)! Dakle, ne samo da sam single nego sam k tome i ateist (pa tako mi i treba onda – nisam ni zaslužila da me ne opljačkaju). Jedna od policajki pogledala je u taj formular i pitala me koje sam religije jer ne može vjerovati što sam napisala. Rekla sam joj da sam ateist.

Tada je pogledala drugu policajku, pa opet formular, pa mene i rekla: “Znači muslimanka si?”. “Ne, nisam. Ateist sam” – odgovorila sam . Zatim je ponovno pogledala formular, pa drugu policajku, pa mene i rekla: “Znači kršćanka si?”. Ponovila sam isti odgovor, a ona je kao da je negdje bila skrivena kamera, još 20 puta postavila isto pitanje: “Jesi li muslimanka ili kršćanka?”. Nakon 35 minuta još se nismo pomaknuli s te teme te su me obje policajke pitale: “Pa kome se ti onda moliš?!”. “Nikome, vjerojatno mi se zato ovo i događa!” – rekla sam uzrujano. Rekle su mi kako oni u kompjuterskom formularu nemaju opciju ateizma, te da svatko mora biti neke religije.

Zatim su mi rekle kako moram čekati da detektiv završi sa pauzom jer bi me i on htio ispitati. Pitala sam koliko moram čekati, a one su rekle da će me pozvati u svoj ured kad će njemu odgovarati. Rekla sam da ne namjeravam provesti cijeli dan tamo i rješavati slučaj pljačke raspravom o religiji te da idem kući. Pitala sam hoće li me policajci koji su me dovezli na drugi kraj grada vratiti u centar gdje sam prijavila slučaj, na što sam dobila slijedeći odgovor: “Naravno da ne, kući možeš taxijem.” (koji naravno nisam mogla platiti jer mi je ukraden novčanik?!?). U tom trenutku došlo mi je da posudim novac kako bi kupila sprej i napravila grafit: A.C.A.B.!

Koji je zaključak?

Nedavno je 23-godišnja djevojka iz Indije pretučena nakon što je nije dopustila odvratne seksističke komentare taksista i zauzela se za sebe. Taksist je sada u zatvoru a ona piše članke kako bi podigla svijest o tome što se događa i pokazala da ako se ne zauzimamo za sebe dopuštamo da se takvo ponašanje nastavlja.

Iako na sreću nisam fizički ozlijeđena, niti je moj slučaj bio toliko težak, također želim pridonijeti osvješćivanju slijedećeg problema – odnosa prema ženama u većini zemalja svijeta, te ću citirati njene riječi: “Kada se prestanemo zauzimati za sebe, NE štitimo se. Samo potičemo takvo ponašanje, koje izlaže nas, naše sestre, majke, prijatelje i voljene većem riziku. Tada nasilnicima pokazujemo da za njihovo ponašanje nema posljedica i da s takvim ponašanjem mogu proći nekažnjeno. Tada svu moć predajemo u njihove ruke!”

Radilo se samo o materijalnim vrijednostima ili ne daj Bože o fizičkom napadu to su situacije koje se svakodnevno događaju u većini zemalja svijeta. Ako protiv toga ništa ne poduzimamo nismo dio rješenja nego dio problema.

*Nika Bogdanić redovito objavljuje svoje priče sa putovanja i možete je pratiti na njezinoj facebook  stranici https://www.facebook.com/nikabogdanictravelogue?ref=hl ili na blogu http://nikabogdanic.wordpress.com