Tokyo-velika.jpg

Hrana ne sliči japanskoj na zapadu, a svugdje vlada red. Bila sam kao nekakav Avatar u neavatarskom svijetu

Tokyo mi baš i nije bio targetirano mjesto za dugo putovanje i za odmor, ali... činjenica da mi je kćer igrala odbojku u jednom od gradova koje je Tokyo progutao u svom širenju – u Kawasakiju – odvela me tamo. Isto tako mi božićni i novogodišnji blagdani nisu targetirani dio godine za odlazak na dugo putovanje – kao i  većina ostalih preferiram kićenje bora, bogatu trpezu i obiteljska okupljanja u tom periodu – ali muž me uvjerio da je to jedini mogući termin zbog a) spajanja praznika tj. malo dana godišnjeg koje gubim i b) nekoliko slobodnih dana koje kćer ima u tom dijelu godine, u rasporedu pretrpanom sportskim obavezama.

Klasični japanski motivi i Hana Čutura
Klasični japanski motivi i Hana Čutura
Kasnije se taj koncept pokazao promašenim iz nekoliko razloga. Kao prvo osoba koja me na sve nagovorila, spomenuti muž, na put nije ni išla jer se naglo razbolila, kao drugo Tokyo u vrijeme blagdana nije najzahvalnija destinacija za dolazak jer su državne institucije (pa tako i svi muzeji...) zatvorene, a u onih nekoliko parkova stisnutih unutar nepregledne šume nebodera nema ni jednog listića. Ništa od trešnjinog cvijeta... Kasnije su se, jasno, još vukli i repovi cijele priče u vidu beskrajnih mailova razmjenjivanih s e-kompanijom  preko koje smo kupili karte, a koja me vukla za nos dobra dva mjeseca prije no što su nam isplatili dio novaca za neiskorištenu, a uredno osiguranu, kartu. To je, ipak, neka druga priča o bespućima interneta. Ove okolnosti napominjem kako bih unaprijed naglasila da je moj doživljaj kompletnog puta sigurno bio pod uticajem tih viših sila i nepredviđenih okolnosti. Kad inače idemo na duža putovanja, muž vodi računa o detaljima, pročita vodiče, i pripremi me na to što treba vidjeti, što slušati, što treba preskočiti, i što je podložno diskusiji na licu mjesta. Ovom sam prilikom, dakle, bila prepuštena samoj sebi. I procjenama kćeri, koja je do mog dolaska tri mjeseca živjela na relaciji stan-dvorana i nije imala prilike čak ni površno upoznati Tokyo. Zato je ono što ćete pročitati vrlo osobno i vrlo selektivno. I vrlo površno, jer je grad od 35 milijuna stanovnika nemoguće upoznati u tjedan dana. Kao da pišem o Kanadi, koja ima toliko stanovnika, i da tvrdim kako sam upoznala i shvatila Kanadu u tjedan dana. Ne želim i neću pisati o onome što nisam vidjela i doživjela.

Uobičajena scena u podzemnoj željeznici
Uobičajena scena u podzemnoj željeznici
Prilikom boravka u Tokyu osnovno je što prije pokušati zaboraviti civilizacijske tekovine koje čovjek nosi sa sobom iz našeg miljea – sve je drugačije. Pravila ponašanja, izgled i mentalitet ljudi, transport, odjeća, hrana, piće... Nezamislivo je i nepojmljivo da se na pokretnim stepenicama ponaša ikako drugačije od mirnog stajanja na lijevoj strani (u Japanu se vozi lijevom stranom ceste), kategorija guranja i laktarenja toliko karakteristična za Hrvatsku je nepoznanica. Vlakovi javnog prijevoza doći će točno u sekundu na točno predviđeno mjesto, a putnici će uredno spavati držeći se ra rukohvat, ili će igrati igrice na mobitelu čekajući dolazak na odredište. Bez priče, bez žamora. Red, rad i disciplina esencijalno su obilježje japanskog društva. Povremeno mi se činilo da sam okružena robotima koji se tijekom noći 'rechargaju'. Ljubaznost o kojoj sam prije čula i čitala doimala mi se kurtoaznom i hinjenom – pa na svijetu ne postoji nitko normalan tko bi vas u pola osam ujutro u dućanu dočekao sa širokim oduševljenim osmijehom, što je u Tokyu normalno! Usput, nigdje na svijetu nisam se osjećala tolikim strancem kao tijekom boravka u Tokyu, ako kažem da sam srela ukupno dvadeset lica koja su mi bojom kože i fizionomijom bila slična – vjerojatno sam pretjerala. A na to sam od okoline stalno bila za glavu viša, nekakav Avatar u neavatarskom svijetu.

Shinjuku je prepun tipičnihi restorančića
Shinjuku je prepun tipičnihi restorančića
Naša se znanja o Japanu uglavnom temelje na filmovima Akire Kurosawe, knjigama Harukija Murakamija i restoranima koji nude sushi. O Kurosawi i Murakamiju neću, svjetske su kulturne ikone, ali o hrani hoću. Bila sam gladna cijelo vrijeme, a kad sam otkrila dućan u kojem se mogu kupiti američke krafne – četiri puta dnevno odlazila sam tamo. Naši su japanski restorani, kao i japanski restorani na zapadu općenito, itekako prilagođeni našem ukusu. Japanci imaju drugačije poimanje hrane od nas – njima hrana služi da prežive, a ne da u njoj uživaju, i tako je i pripremaju. Trude se da pripreme hranu na taj način da sačuvaju ono što je u toj hrani vrijedno za organizam – sirovo je, marinirano u umacima čiji su nam okusi nepoznati, ili minimalno termički obrađeno. Pojam 'well done' je tamo nepoznat. Uz obroke se piju sake (prije rižino vino nego rižina rakija, i to na sobnoj temperaturi ili blago zagrijano, i ide ravno u glavu) ili zeleni čaj, i to smrvljen. Što mi je, priznajem, odgovaralo – može se reći da sam uz svaki obrok pojela, a ne popila, žlicu lišća zelenog čaja. Deserti su posebna priča –  nisu slatki i bazirani su na riži u kombinaciji s nečim. U bunilu gladi pomamila sam se za nečim smeđim, misleći da se radi o čokoladi, ali sam se ohladila kad mi je kćer objasnila da je to smeđe zapravo grah. Riža i grah za desert – nije mi baš nešto. Daleko najbolji obrok koji sam pojela je bio shabu-shabu, a radi se otprilike ovako: meso, najfiniji dijelovi govedine i svinjetine, izrezani su u hiper-tanke listove, na minutu se umaču u kipuću začinjenu vodu koja vrije na stolu, i potom u jedan od ponuđenih umaka, kojih praktički može biti bezbroj. A jedan je uvijek na bazi morskih algi. Uz to ide i povrće, koje se jede na isti način. Jede se, jasno, štapićima, u pripremi nam je kćer priprijetila i rekla da je ne smijemo sramotiti tražeći noževe i vilice po restoranima. Juhe se također jedu štapićima, jer se jede kruti sadržaj juhe, kuhan (uglavnom) u temeljcu rađenom na bazi paste od tune.

Shabu-shabu spreman za pripremu
Shabu-shabu spreman za pripremu
Snalaženje po Tokyu je posebna priča, sustav podzemnih vlakova praktički je nemoguće koristiti bez GPS-a (hvala iphoneu na toj usluzi). Ili sam izuzetno spretna, ili sam bila izuzetno sretna, pa ni jednom nisam zalutala... Pješačka perspektiva Tokya je neobična, šetnja uz gledanje izloga (kao na Ilici, recimo) nije moguća. Naime, izlozi ne postoje. Zgrade su izvana beton i željezo, a tek ulaskom unutar zgrade se vidi što u dotičnoj zgradi postoji, što se nudi. Kupovala nisam ništa osim suvenira, jer brojeva odjeća za neme nema, sve veličine su u kategoriji 'seka i braco' dućana. I uopće nije skupo – to je neka fama koja prati Tokyo. Skupi su vjerojatno stanovi, vjerojatno su skupe i režije, ali roba za svakodnevnu potrošnju nije nimalo skuplja od onoga što se u Zagrebu nudi. Koliko sam uspjela shvatiti, stanovnicima Tokya je omiljena zabava shopping, i većina ih po cesti hoda s ogromnim vrećicama. Možda vrećice baš i nisu ogromne, ali se takvima doimaju, jer su oni niski. I kćer kaže da je njenim suigračicama shopping jako zanimljiva aktivnost, pa ako na slobodne dane nekud idu – idu kupovati. Usput, apsolutno su opsjednuti 'Hello Kitty' franšizom, mnogi frizure rade poput likova iz anime-crtanih, ali ona predodžba o školarkama u kratkim suknjicama i bijelim dokoljenkama iz Tarantinovih filmova – ne stoji. Vidjela sam puno djevojaka za koje mirne duše mogu reći da su zgodne, da imaju lijepa lica, da imaju kosu kakvu bih rado i ja imala – crnu, sjajnu, tešku – ali ukupni dojam nekako narušava građa tijela. Po našim standardima, a oni nisu nužno preuzeti iz časopisa koji promoviraju određene tipove ljepote, noge su im kratke i nisu ravne. Blago rečeno.

Ima nevjerojatno puno dućana s kućnim ljubimcima, ali svi su ti kućni ljubimci – maleni. Nedostatak prostora i racionalnost... Najveći pas kojeg smo na ulici vidjele bio je patuljasti coli. Ali su svi izuzetno uređeni, čudo jedno. Najnjegovanije pse vidjela sam, dakle, u Tokyu, kao suprotnost uzimam New York, gdje su psi užasno ofucani i očajni jer se nigdje ne mogu pošteno popiškiti.

Onaj mi je muž ipak uspio nešto malo unaprijed organizirati... Kako je morao ići na neku muziku, kao što uvijek ide na putovanjima, našao je grupu Persuasions, koja je imala nastup u Cotton Clubu. Taj je klub smješten na trećem katu zgrade koja ima dvadeset katova, ispod je ginekolog, iznad je dermatologija (rekoh već, zaboravite ustaljene podjele i lokacije). A Persuasions su acapella grupa s bogatom poviješću, između ostalog su nastupali s Ray Charlesom. Koliko je bilo čudno sve to slušati na trećem katu, uz publiku koju su uzalud pokušavali izanimirati, toliko je na kraju nastupa bilo simpatično kad smo se s njima kćer i ja ispozdravljale i – izljubile. Kupile smo njihov posljednji CD s obradama pjesama Greatful Deada, otišle po potpise, i kad su skužili da smo oni i mi jedini ne-Japanci u klubu, a mi još k tome i govorimo engleski, nisu nas htjeli pustiti da odemo. Nažalost, u Blue Noteu je nastup virtuozne klaviristice Hiromi bio rasprodan davno prije no što smo se mi (još iz Zagreba, još je muž tu nešto petljao) pokušali dočepati ulaznica. Ali smo zato išli gledati kabuki predstavu.

Neću puno objašnjavati, samo elementarno, kabuki je tradicionalno japansko kazalište u kojem glume isključivo muškarci (i muške i ženske uloge) i bavi se srednjevjekovnim temama iz japanske tradicije. Predstave traju po nekoliko dana, i podijeljene su u činove za koje se mogu kupiti i pojedinačne ulaznice. Mi smo uzeli ulaznice za jedan čin, i dogovorili smo s ljubaznom gospođicom Kazui Yabe uvađanje u svijet kabukija uz čaj (zeleni) i kolačiće, te uz razumnu novčanu kompenzaciju. Sve je skupa to bio pravi doživljaj, rekla bih i 'highlight' mog boravka u Tokyu. 'Naš' se čin, treći od trinaest u predstavi sastojao uglavnom od razmišljanja hoće li jedan od likova koji je osramoćen, izvršiti ritualno samoubojstvo ili neće. Sve to ide polako, polako, ali ima u tome neke izuzetne i uzvišene napetosti, samo valja ući u ritam. Japanski gledatelji oko nas sve su povremeno pratili uzvicima, znali smo da izvikuju umjetnička imena glumaca u trenucima kad više u sebi ne mogu držati tenzije, kao signalima divljenja prema izvedbi. Nekako mi je teško zamislivo da se sama proderem 'Đoleeee!!!' iz petnih žila kad Đorđe Kukuljica u Gavelli izvodi nešto zanimljivo i napeto... Na kraju se čovjek, jasno, ubije i time spasi čast sebe i svojih bližnjih, a mora se ubiti tako da padne ne lice, a ne na leđa, što regulira vežući trake oko nogu, kako se ne bi vidjela rana od mača na trbuhu, kako ne bi bio prljav, kako bi sve ostalo uredno. Gledatelji u prvim redovima su predstavu pratili u tradicionalnim kimonima, nesumnjivo su odgledali sva tri dana u kompletu. Ti kimoni, svileni, koštaju po nekoliko tisuća eura.

Skytree je jedan od simbola Tokya
Skytree je jedan od simbola Tokya
Kako su jedna od različitosti Japana i hramovi, i religija vezana uz njih, morali smo ih obići nekoliko. Žalosno su stisnuti među okolnim zgradama koje rastu iz generacije u generaciju – Tokyo je samo u 20. stoljeću teško stradao u potresu 1923. i u drugom svjetskom ratu, oba je puta bio razoren i oba je puta poginulo više od sto tisuća ljudi, pa se stalno nadograđuje sloj na sloj – i ne ističu se kao što se crkve ističu u nas. U hramove Japanci obavezno odlaze za Novu godinu, a obred je dosta jednostavan (iako je dominantna religija shinto vrlo komplicirana) – prvo se operu ruke da se simbolično sa sebe spere prljavština, potom se dva puta pljesne, potom slijede dva duboka, ali baš duboka, naklona cijelim tijelom sa sklopljenim rukama, onda se simbolični novčani prilog ubaci u 'škrabicu', povuče se konop sa zvoncem da bi se 'gore' dalo do znanja što si upravo učinio, i onda ponovo slijedi pljesak. Jedan od hramova koji smo posjetili bio je Meiji hram, posvećen caru Meijiu, čijim je seljenjem iz Kyota u Tokyo u 19. stoljeću ovaj grad postao glavnim gradom Japana. Mladi car je poticao proizvodnju sakea, pa se u blizini mogu vidjeti zidovi napravljeni od buradi u kojima sake fermentira.

I to je, što se mene tiče, otprilike sve. U ovom proljetnom periodu, baš dok pišem ovaj tekst, kćer mi ponovo ima nekoliko slobodnih dana, i uživa kao (privremeni) turist – s ruksakom na leđima, s majicom kratkih rukava, obilazi ono što skupa nismo vidjele. Prvo gradić Kamakura, pa etno selo Nihon Minkaen, s replikama tradicionalnih kućica kroz povijest, najavila je odlazak u Edo muzej posvećen povijesti samog Tokya (staro ime je Edo) i njegovom razvoju od ribarskog seoceta do današnjeg mega-grada. A ako kasnije bude imala još vremena, otići će u staru prijestolnicu Kyoto, što smo i mi namjeravali, pa smo odustali jer bi to bilo previše histerije u prekratkom vremenu. Ona u devet mjeseci neće uspjeti obići sve što se treba vidjeti... Evo, ako vas i to zanima, prvo mjesto Japanaca za 'bijeg' je otok Guam, administrativno teritorij SAD-a, otočić u Pacifiku za koji su se u drugom svjetskom ratu vodile velike bitke, a posljednji se japanski vojnik predao 1972.(!!!) nakon sakrivanja u šumama, a koji danas živi isključivo od turizma, i 75 posto turista su – Japanci.

A idući put, ako bude idućeg puta, ipak bih išla negdje gdje je toplo i gdje ima manje ljudi. Pa i na Guam.