kuala_velika.jpg

Jedna od stvari koje me ne prestaju čuditi od prvog trenutka kada sam došla u Kuala Lumpur je nevjerojatni nesrazmjer njegova materijalnog bogatstva i uljudnosti odnosno kulture ponašanja i ophođenja stanovništva. Što je zapravo pokazatelj razvijenosti neke zemlje? Znači li to da je nezaposlenost mala, da zemlja ima kapitala i da poslovne zgrade niču na svakom koraku ili treba postojati i nešto drugo?

Činjenica da veliko središte jugoistočne Azije poput Kuala Lumpura ima ogromne poslovne zgrade, da ljudi okolo hodaju u skupim poslovnim odijelima ili da je stopa nezaposlenosti mala, može značiti da je zemlja ekonomski razvijena, ali to nipošto nema veze s kulturom njezinih stanovnika. Naprotiv, u slučaju Kuala Lumpura stvari su posve suprotne, jer riječ je o gradu koji se prema svim istraživanjima nalazi pri samom dnu ljestvice mjerenja pristojnosti, ljubaznosti i uljudnosti stanovništva. Naime, u istraživanju Riders Digesta koje je obuhvatilo 36 svjetskih metropola Kuala Lumpur je zauzeo neslavno 34 mjesto, a slabije su rangirani samo Bukurešt i Mumbai. Grad se od tropske šume do važnog business središta razvio u samo nekoliko desetljeća i sve se to očito dogodilo prebrzo.

Kuala Lumpur grad u kojemu je pljuvanje uobičajeno
Kuala Lumpur grad u kojemu je pljuvanje uobičajeno
Ovdje kao malo gdje drugdje vrijedi ona uzrečica da odijelo ne čini čovjeka. Čovjek može imati odijela koliko god hoće, ali ako pljuje svakih pet metara dok hoda ili kroz prozor automobila, ako ne zna da se ženama pridržavaju vrata, a starima i nemoćnima prepušta mjesto u javnom prijevozu, ako kopa nos i čačka uši, ako se izražava kao kočijaš, neumjesno zuri u druge ljude ili dobacuje neprilične komentare, skupo odijelo mu doista apsolutno ništa ne vrijedi.

Još niti jednom nisam prošla ovim gradom, a da takvom ponašanju nisam svjedočila na svakom koraku. Dapače, takvo ponašanje je ovdje uobičajeno i normalno, kao i tretiranje žena kao da su neka niža vrsta ili potreba da se baš svugdje ide preko reda. Ima li ovdje netko deblji ili tanji novčanik ne utječe na činjenicu da je nekulturno ponašanje dio svakodnevice.

Putujući zemljama jugoistočne Azije prošla sam kroz one siromašne i vrlo nerazvijene poput Laosa i Kambodž, da bi se zaustavila u bogatijoj i ekonomski razvijenijoj Maleziji. Pokušavajući saznati što je više moguće o ljudima i načinu života, u svakoj od tih zemalja posvetila sam puno vremena razgovoru s lokalnim stanovništvom - radili oni u rižinim poljima ili u modernim poslovnim zgradama.

U „nerazvijenijim“ zemljama naišla sam na iskrenost, ljudskost i potrebu za zajedništvom. Naišla sam na zanimanje, znatiželju i na dobrotu. S druge strane, u nešto „razvijenijim“ zemljama naišla sam na bahatost, krađu, nespremnost da se nekome pomogne, neumjesne poglede i komentare. Ne tvrdim, razumije se, da je to pravilo i da to vrijedi za sve ljude, ali to je vibra koju u ovom mjestu ne osjećam samo ja, već i mnogo drugih zapadnjaka. I tu ne govorim o kulturnim razlikama između zapada i istoka u smisu drugačijih običaja. Za očekivati je da svaki dio svijeta ima različite običaje i to je potpuno normalno i svakome prihvatljivo.

Govorim o činjenici da neumjesno zuriti u druge, dobacivati ili vrijeđati naprosto nije pristojno nigdje – ni na zapadu, ni na istoku. Govorim o činjenici da žene treba poštivati svugdje (kao i muškarce) – i na zapadu i na istoku. Ne moraš nužno pročitati hrpetine knjiga ili vidjeti bezbroj predstava u kazalištu da bi bio kulturan i civiliziran. Ali, imati neke osnovne manire i poštivati druge ako očekuješ da oni poštuju tebe – moraš – i na zapadu i na istoku.

Svaki put kad se nađem u nekoj nekulturnoj situaciji u Kuala Lumpuru kroz glavu mi prolazi ona: „Možeš istjerati seljaka iz  sela, ali selo iz seljaka nikada“, no s obzirom na geografiju područja preformulirala bih poslovicu u: „Možeš istjerati domoroce iz džungle, ali džunglu iz domorodaca nikada“.

 

*Nika Bogdanić redovito objavljuje svoje priče sa putovanja i možete je pratiti na njezinoj facebook  stranici https://www.facebook.com/nikabogdanictravelogue?ref=hl ili na blogu http://nikabogdanic.wordpress.com