HRVATSKA JAZZERICA U PARIZU: Nije mi se odmah svidio, bila je to ljubav na drugi pogled

Opširnije...

Maja Savić hrvatska je jazz pjevačica koja je Zagreb zamijenila Parizom. O pariškim iskustvima, događanjima i atrakcijama pisat će za Trusty

Prvi put sam posjetila Pariz 1995. godine i to nije bila ljubav na prvi pogled. Iako mi je grad bio prekrasan, nisam osjetila kemiju niti mi je ostao urezan u pamćenje. Štoviše, nakon toga sam obišla gotovo cijelu Europu uspješno izbjegavajući Pariz - namjerno! Doista se nisam imala namjeru vratiti i ta pomisao me uopće nije privlačila.

Kako sam uopće prvi put dospjela u Pariz? Moj polu-brat i polu-sestra su odrasli u Francuskoj gdje su otišli sa svojom majkom dok su bili u osnovnoj školi. Otud i poveznica između mene i Francuske. Uvijek sam kao dodatni strani jezik u školi birala francuski upravo iz tog razloga, ali da budem iskrena, ni francuski mi nikad nije “sjeo” i u međuvremenu sam naučila nekoliko drugih jezika jer su mi više odgovarali. Mislim da je glavni razlog to što mi se nikad nije sviđala francuska arogancija i generalni stav ne-pričanja engleskog. Uvijek sam imala osjećaj da me gledaju s visoka i smiju se mom lošem francuskom. I tako sam Pariz stavila na stranu i živjela svoj život svugdje, samo ne tamo.

Opširnije...

NIKIN AZIJSKI REPORT 13: Underground elektro scena Kuala Lumpura postoji i postaje sve bolja

Opširnije...

Glazba je oduvijek bila veoma bitan dio mog života. Stalno slušam glazbu - dok radim, kuham, čistim, hodam po gradu, a ako mi slučajno nestane baterije na mobitelu ili mi se, nedo Bog, pokvare slušalice nasred ceste ostajem izbezumljena. Iako sam u životu prošla svojevrsnu glazbenu evoluciju i različite glazbene faze: od rocka do punka (da, ko bi rekao da sam u srednjoj imala punk rock bend sa još tri curke i kakti svirala bubnjeve), moja najveća ljubav je ipak techno. E sad, kad kažeš techno nekome tko ne zna puno o elektronskoj glazbi, on će si mislit: da, da, to je ono kad puste muziku prek kompjutera i tam stoje iza pulta dok ekipa koja ne zna kaj je prava zika luduje. E, al fakat nije tak: to, kaj si svi misle – to je EDM i David Guetta i Steve Aoki i Zrće – to ni ja nemrem smislit!

Opširnije...

ČUTURA O SAN FRANCISCU: Što vidjeti i gdje ići za savršen dan u kultnom gradu pop kulture

Opširnije...

 Tražeći po cd-ima fotke za tekst koji tek treba nastati naišao sam na sve i svašta - na zaboravljene ljude i događaje, na znane i neznane prolaznike kroz moj život, koji su se u njemu zadržali duže ili kraće. Naišao sam, na kraju krajeva, i na nekog bivšeg sebe samoga, tipa koji se nikad više neće uprizoriti, odjevenog u cipele koje su se odavno raspale, u majicu koju mi je trbuh u međuvremenu prerastao, u jaknu koja godinama nije izvađena iz ormara.

Te su fotke, k vragu, patetični pokušaj dokumentiranja vlastitog života. Tako to, valjda, mora biti – zaustavljen trenutak prošlosti u kojem se smješkam na dokovima San Francisca, s tim da mi trenutke sjedenja na zahodu ili u žutoj fotelji s daljinskim upravljačem u ruci nije na pamet dokumentirati, a da su mi ove potonje aktivnosti kudikamo prisutnije i važnije u životu.

Opširnije...

NIKIN AZIJSKI REPORT 12: Bandung - skrivena atrakcija Indonezije u kojoj obožavaju turiste

Opširnije...

Iako su svima prve asocijacije na Indoneziju Bali, Flores, Komodo... ja sam posjetila jedan grad koji nije tropska top turistička destinacija, ali ima svašta zanimljivog za ponuditi. Bandung je treći najveći grad u Indoneziji. Ima 2,5 milijuna stanovnika, a smješten je 768 metara iznad razine mora – što je super, jer dok na većini tropskih lokacija umirete od vrućine, u Bandungu ne samo da temperature nisu toliko visoke nego čak postoji šansa i za lagani povjetarac.

Opširnije...

BEČKI DNEVNIK, 12. DAN: Sretno pijanstvo na najljepšem trgu za oproštaj

Opširnije...

Uhhh, zadnji dan. Ostao mi je samo muzej Freuda od velikih stvari od kojih nisam odustala: nisam išla ni na Prater ni u Hundertwasserhaus iako mi je na pet minuta hoda, pretcrtavaš znamenitosti jednu za drugom. Sad više nisam sigurna ni da li mi se ide kod Freuda, samo bi pila kavu i čitala novine. Ali i u tom slučaju s vremena na vrijeme se treba dignuti i otići do idućeg kafića, a toga se grozim: tog sunca, brrrr. Najbolje da idem na godišnji zimi, zar ne? Čini mi se da je idealno vrijeme kraj šestoga, ali i ovaj sedmi mjesec je fantastičan po tome koliko dugo traje dan.

Opširnije...

BANTIĆEV GASTRO LONDON: U Camdenu se oduvijek ludo partijalo, a sada se i sjajno jede

Opširnije...

Gotovo svakog radnog dana na pauzi za ručak razmjenjujem i komentiram svjetske vijesti s Danishom. I tako već nekoliko godina. Zvuči sasvim normalno za ljude iz moje profesije. Danish, međutim, nije kolega iz redakcije već vlasnik malog obiteljskog štanda s hranom na Camden Marketu. On je trgovac i pasionirani ovisnik o vijestima – ja sam novinar koji je postao ovisnikom njegove Roti-In-The Middle kuhinje, svojevrsne londonske inačice popularne pakistanske ulične hrane. Izmjenjujemo tako našu robu, svaki iz svoje struke, kako to i priliči trgovcima na svakoj pravoj tržnici koja drži do svog naziva.

Geo - gurmanska pozicija mog radnog mjesta zadnjih je godina bitno dobila na značaju. Barem u mojem atlasu strateških londonskih zalogajnih točaka. Dogodilo se to mimo svih očekivanja, zahvaljujući ljudima poput Danisha koji pripadaju sve brojnijoj i sve šarenijoj zajednici uličnih prodavača hrane. Rastuća globalna zalogajnica polako je ali sigurno zauzela dio Camden Marketa, tik do moje redakcije.

Opširnije...

BEČKI DNEVNIK, 11. DAN: Socijalisti su na vlasti od 1914., doduše malo su drugačiji od Bandića

Opširnije...

Odmah po dolasku na vlast 1919. socijaldemokrati su unatoč krizi i nezaposlenosti izgradili tisuće općinskih stanova koji su i danas u uporabi

Beč je toliko blizu da se osjećam kao doma. Naprosto sam tu i pokušavam shvatiti stvari koje vidim. Sad me već zanimaju i Linz i Salzburg, tamo nikad nisam bila, Graz i Insbruck, tamo sam bila. Ovo doista izgleda kao država bez nezaposlenih, bez pretjerano velike imigracije. ali ja se ipak šećem samo oko centra Beča. Balkanci se tu osjećaju kao doma, na sve strane čuješ naš jezik. Ali službeno ga ne priznaju: u centru ćeš zato naći jelovnike na ruskom, pored engleskoga koji je sveprisutan.  

Bed je bio što sam tek u nekoliko navrata doista uživala: kao recimo jučer, kad sam skužila taj Ypperplatz i tu muziku...stvarno je bilo sve perfektno, i skroz sam se pustila. a onda se u sumrak vratila doma. žao mi je zbog vremena koje sam provela trčeći od muzeja do muzeja, s natečenim nogama i grčem u želucu, znajući da sam u lošem osjećaju, a bez snage da izađem iz njega. Nije stvar u muzejima: neki drugi dan bi jednako tako obilazila muzeje a sve bi bilo kul, bez žurbe, jer bi između dvije točke vozila bajs i onda dugo čitala u parku. Svakako ti svaki gušt na putovanju ubije presing da nešto moraš. Ne moraš! Tek kad prestane to moranje, počinje uživanje.   

Opširnije...

NIKIN AZIJSKI REPORT 10: Kuala Lumpur je prijestolnica neuljudnosti jugoistočne Azije

Opširnije...

Jedna od stvari koje me ne prestaju čuditi od prvog trenutka kada sam došla u Kuala Lumpur je nevjerojatni nesrazmjer njegova materijalnog bogatstva i uljudnosti odnosno kulture ponašanja i ophođenja stanovništva. Što je zapravo pokazatelj razvijenosti neke zemlje? Znači li to da je nezaposlenost mala, da zemlja ima kapitala i da poslovne zgrade niču na svakom koraku ili treba postojati i nešto drugo?

Činjenica da veliko središte jugoistočne Azije poput Kuala Lumpura ima ogromne poslovne zgrade, da ljudi okolo hodaju u skupim poslovnim odijelima ili da je stopa nezaposlenosti mala, može značiti da je zemlja ekonomski razvijena, ali to nipošto nema veze s kulturom njezinih stanovnika. Naprotiv, u slučaju Kuala Lumpura stvari su posve suprotne, jer riječ je o gradu koji se prema svim istraživanjima nalazi pri samom dnu ljestvice mjerenja pristojnosti, ljubaznosti i uljudnosti stanovništva. Naime, u istraživanju Riders Digesta koje je obuhvatilo 36 svjetskih metropola Kuala Lumpur je zauzeo neslavno 34 mjesto, a slabije su rangirani samo Bukurešt i Mumbai. Grad se od tropske šume do važnog business središta razvio u samo nekoliko desetljeća i sve se to očito dogodilo prebrzo.

Opširnije...

BEČKI DNEVNIK, 10. DAN: Gdje dredloksi sreću pljeskavice i Balkan znaš da je sirotinja i zabava

Opširnije...

Na Trećem čovjeku sam zaspala, na izložbi muških genitalija nisam, a najbolje je bilo u na terasi uz živu svirku na Yppenplatzu, bečkom Kreuzbergu

Sigurno ću gorit u paklu i noćas će puno gladne djece umrijeti, zato što sam ostavila pola tanjura pomfrija, možete li vi to zamisliti? Ja koja svima za stolom pojedem sav pomfri koji ostave? E zamislite luđakinju koja uz bečki u Beču naruči ekstra pomfri! A ovdje ti bečki serviraju na tanjuru za pizzu, i uz to u posebnoj posudici salata od krumpira pomiješana s normalnom salatom. Mora biti odvojeno jer na tanjur ne stane ništa osim mesa. A to sve zato što sam jadna pregladnila.   

Najuzbudljiviji dio dana je bio kad sam išla u kino, gledati Trećeg čovjeka. Čula sam za taj film tj knjigu, ali nikad gledala, a ovdje se stalno prikazuje zato što je snimljen u Beču a izgleda da je film kultni. Dakle, snimljen je 1949. godine. Beč je tada izgledao kao Zagreb ili Prag 70-tih, siromašan i oronulih fasada, uz dosta ruševina. Crno bijeli, snimljen kao remek djelo. No mali je problem što je film na engleskome bez titla, a ima i neku radnju koju ja bogu hvala nisam pohvatala, pa sam eto malo zahrkala. Sav taj bed, rat, ruševine, hrana na točkice i crna burza…Ko ne bi ubio oko! Za 8,5 eura, nije loše, u slatkoj maloj dvorani sa crvenim plišanim stolicama, uz desetak turista. Tu se nisam puno sramila oko hrkanja, nema tog Balkanca koji bi dao te pare za film!  Već je kino slatko: starinsko Burg kino, na samom Ringu, ne možeš promašiti.   

Opširnije...

ČUTURA U POLJSKOJ: Wroclav je kao Zagreb, ali s nižim cijenama i vrlo ljubaznim ljudima

Opširnije...

Tko bi ikad odabrao Wroclaw za dobrovoljni odlazak tamo? Tko? Kraj svih onih destinacija kojima smo svakodnevno bombardirani u ponudama, posebnim ponudama, i specijalnim posebnim ponudama turističkih agencija… Mač u piću, Tunis, Kapadokija, pa još letiš balonom iznad onih čunjastih brda, pa grčki otoci tri zvjezdice izvan sezone, pa tragom Maja, tragom Inka, tragom partizana, tragom ustaša, pa Kapali čaršija s mogućnošću kupnje originalnih imitacija Louis Pitona i ostalih dizajnera, samo što te ne gađaju Lacostom i Nauticom, a još se i čaj dobije džabe, pa Kuba s najljepšim i najjeftinijim tinejdžerkama na svijetu, pa Dominikana s ležanjem pod palmom, ili Crikva barem tri dana, pa još imaš wellness u kojem ti masiraju stopala uz pling-plong zvukove umirujuće glazbe, ol inklusiv, kupaš se u narančinim cvjetovima i metvici s obronaka Himalaje. Wroclaw se i ne čini najboljim izborom. Nema ni direktnog leta, zabogamiloga. Ali...

Opširnije...

BEČKI DNEVNIK, 9.DAN: Da, centar blješti, ali predgrađa su olinjala, a dućani ko u Tisnom

Opširnije...

U naselju Friedricka Engelsa stanari su neuredniji nego kod Marxa, a sa spomenika koji su sebi digli Rusi vojnici ciljaju u prolaznike

Prevruće je, termometar pokazuje 32,5. Prošlog sam tjedna imala sreće, temperatura nije išla preko 28.  Jutros sam krenula bajsom na Friedrich Engels Platz. Da imaju od Roze Luksemburg išla bi i tamo, ali njoj su dali samo neku malu gasse. Bilo je veselo, s obzirom da sam se izgubila, a zbog svjetske ekonomske krize nisam kupila kartu Beča, tko bi dao još 7 eura za to! Centar grada, sve uz Ring, to već znam napamet, to imam u svom vodiču, ali sve ove zanimljive stvari su izvan centra. U takvim krajevima jasno da nema ni knjižare, ni trafike, pa kad zagusti, nema pomoći.

Inače je trafika po Beču minimalno, ako vidiš kiosk, to je onaj za hot dogove, ne za novine. Zabasala sam ko zna gdje, i kad sam vidila tramvaj, ko da me sunce obasjalo (to se tako kaže, sve mi se mantalo od sunca i vrućine), samo sam pičila za njim. Šit je s biciklom što ga moraš voziti dokle god ne nađeš stejšn, a stejšn nije lako otkriti, pogotovo kad pojma nemaš di si. To je bila ona klasična situacija: kad prometni znak govori sve krivo, a ja znam da sam u pravu. Sve dok u neka doba ne shvatiš da je i onaj neboder, koji bi morao biti ravno ispred, također odbio poslušnost! I tako, vozim ja po tračnicama i u neka doba dođem do Engelsovog trga. Ništa: neke bijedne zgrade, slastičarna koja naplaćuje korištenje zahoda 0,5 eura i okretište tramvaja s par kioska sa kebabom i koftama (ćufte, na slici su ćufte, a u zagrade piše cevapcici, užas živi!!!). Ne znam, skoro ko okretište na Žitnjaku.   

Opširnije...